Sedamnaestogodišnji Dušan Vlačo prvi je Jugoslaven i jedna od stotinjak osoba na svijetu s presađenim srcem. Transplatacija se uopće počela izvoditi prije nepunu godinu i većina pacijenata ne poživi duže od 3 mjeseca. Pa kako se ne bi Jugoton smilovao i poklonio Dušku snimanje pjesme u pratnji lokalnog benda (koji se sigurno neće pobuniti da dobiju B-stranu). Svi imaju Beatles frizure 5 godina stare, jer u Jugu sve stiže s 5 godina zakašnjenja.
Koliko je Duško zaista sudjelovao u ovim pjesmama, teško je reći, jer su pjevanje i većinu instrumenata odradili Bitnici. Sve skupa zvuči kao tužna kombinacija Mamas & Papasa i Indeksa. Pohvaljujem odabir teme jer sam slab na pjesme koje opjevavaju konkretne povijesne događaje. Tekst se povremeno trudi biti poetičniji nego što uspjeva ("na dohvat ruke koja jedva čeka da se spusti na tle zemljinog suseda"), ali to je možda suvišna kritika za autore koji su još u srednjoj školi.
Bitnici više ploča nisu snimili, Duško je umro 4 godine kasnije, a do tada su posljednji koraci na mjesecu već odavno bili odšetani.
Sasvim solidna narodna muzika preokupirana agronomijom i djevojkama. Najviše mi se sviđa kad je Dušanov glas u prvom planu, s jedva čujnim harmonikama u pozadini ("Kad u jesen lišće žuti"). Najmanje mi se sviđa kad violina pogodi neku visoku frekvenciju koja me bode u mozak ("S one strane Lipovice"), ali i to je intrigantno na svoj način. Pohvale i na sjajnom čobanskom eufemizmu: "Ajde, Rado, da spojimo stado". Nažalost, ovakva vrsta muzike mi funkcionira dok ima neku mistiku oko sebe, pa je bolja što je manje slušam ili obraćam pažnju na sadržaj.
Da je Tereza kronično dramatična može se čuti čak i u twistu (valjda je u zakonu 60-ih bilo da svaki građanin Jugoslavije mora snimiti generični twist), kada zavapi umirućim glasom "Saaaadaaaa je vrijeeeemeee za twiiiiiiist". Pjesma je grozna, kao i iritantni "Renato". Kontra veselih moraju biti i dvije lagane, ugodno zaboravljive balade.
Koliko god nisam neki fan prog rocka, muškog falseta i slovenskog jezika, Srcu se mora priznati da su na samom vrhu bendova koji prakticiraju svo troje.
Čini se da je Ivo Robić bio platonski ideal šlagerima od 50-ih do danas, pa i Jakšićeva didaktička "Čuvajte ljubav" zvuči kao preslika "Samo jednom se ljubi". Srećom, "Marinika" je razigrana obrada ruske/rumunjske pjesme sa zaraznom melodijom i suludom premisom da se netko zove Marinika.
Više magijski napjevi nego pjesme. Harmonika s jedne strane drži beksrajno dugo basove, a s druge neprestano solira, dok pjevač pjeva jednu te istu melodiju rastežući slogove koliko može. Glazba za slušati u 3 ujutro na samrtnoj postelji.
Sekstet opernih pjevača izvodi narodne pjesme koje nisu bogzna što (dapače, sve 4 imaju možda jednu i pol melodiju među sobom), niti im je izvedba i po čemu posebna (svi pjevaju uglas s pratnjom gitare). Za starogradske kriterije, može proći.
Najnovije recenzije
Sedamnaestogodišnji Dušan Vlačo prvi je Jugoslaven i jedna od stotinjak osoba na svijetu s presađenim srcem. Transplatacija se uopće počela izvoditi prije nepunu godinu i većina pacijenata ne poživi duže od 3 mjeseca. Pa kako se ne bi Jugoton smilovao i poklonio Dušku snimanje pjesme u pratnji lokalnog benda (koji se sigurno neće pobuniti da dobiju B-stranu). Svi imaju Beatles frizure 5 godina stare, jer u Jugu sve stiže s 5 godina zakašnjenja.
Koliko je Duško zaista sudjelovao u ovim pjesmama, teško je reći, jer su pjevanje i većinu instrumenata odradili Bitnici. Sve skupa zvuči kao tužna kombinacija Mamas & Papasa i Indeksa. Pohvaljujem odabir teme jer sam slab na pjesme koje opjevavaju konkretne povijesne događaje. Tekst se povremeno trudi biti poetičniji nego što uspjeva ("na dohvat ruke koja jedva čeka da se spusti na tle zemljinog suseda"), ali to je možda suvišna kritika za autore koji su još u srednjoj školi.
Bitnici više ploča nisu snimili, Duško je umro 4 godine kasnije, a do tada su posljednji koraci na mjesecu već odavno bili odšetani.
Sasvim solidna narodna muzika preokupirana agronomijom i djevojkama. Najviše mi se sviđa kad je Dušanov glas u prvom planu, s jedva čujnim harmonikama u pozadini ("Kad u jesen lišće žuti"). Najmanje mi se sviđa kad violina pogodi neku visoku frekvenciju koja me bode u mozak ("S one strane Lipovice"), ali i to je intrigantno na svoj način. Pohvale i na sjajnom čobanskom eufemizmu: "Ajde, Rado, da spojimo stado". Nažalost, ovakva vrsta muzike mi funkcionira dok ima neku mistiku oko sebe, pa je bolja što je manje slušam ili obraćam pažnju na sadržaj.
Da je Tereza kronično dramatična može se čuti čak i u twistu (valjda je u zakonu 60-ih bilo da svaki građanin Jugoslavije mora snimiti generični twist), kada zavapi umirućim glasom "Saaaadaaaa je vrijeeeemeee za twiiiiiiist". Pjesma je grozna, kao i iritantni "Renato". Kontra veselih moraju biti i dvije lagane, ugodno zaboravljive balade.
Koliko god nisam neki fan prog rocka, muškog falseta i slovenskog jezika, Srcu se mora priznati da su na samom vrhu bendova koji prakticiraju svo troje.
Nešto za Extra FM. Nisi Znala Za Bol Srca Moga ima zanimljive prijelaze između raznih ritmova – ne bi ih se ni Stefanovski postidio…
Malo dosadnjikavo za ovako neke narodne popijevke… Kad već imaš tu harmoniku i gusle ili štoveć, ožeži malo!
Čini se da je Ivo Robić bio platonski ideal šlagerima od 50-ih do danas, pa i Jakšićeva didaktička "Čuvajte ljubav" zvuči kao preslika "Samo jednom se ljubi". Srećom, "Marinika" je razigrana obrada ruske/rumunjske pjesme sa zaraznom melodijom i suludom premisom da se netko zove Marinika.
Više magijski napjevi nego pjesme. Harmonika s jedne strane drži beksrajno dugo basove, a s druge neprestano solira, dok pjevač pjeva jednu te istu melodiju rastežući slogove koliko može. Glazba za slušati u 3 ujutro na samrtnoj postelji.
Sekstet opernih pjevača izvodi narodne pjesme koje nisu bogzna što (dapače, sve 4 imaju možda jednu i pol melodiju među sobom), niti im je izvedba i po čemu posebna (svi pjevaju uglas s pratnjom gitare). Za starogradske kriterije, može proći.
Djeca cveća! Super za poslušati – ako ništa drugo onda bar zbog Happy together prepjeva :)