Koja grozna nemastovita naslovnica, sigurno je narodnjak, pomislih isprve. Kad ono ne, new-wave alternative rock, kaze discogs i krene prva pjesma. Ovo ce biti zanimljivo pomislih opet. Boze kako sam se prevario. Taj neugodni glas, ta grozna gitara, to samovelicanje na wikipediji pretvorilo je Doktora Spiru u jako bolno iskustvo. Ja razumjen da ako se zelis svrstat u avangard rock moras imat besmislene tekstove i neznat pjevat al ovo je bila cista patnja za usi.
Kako čovjek treba gospodariti vlastitom sudbinom pokazao je Dušan Mihajlović Spira kad je, pošto mu nitko nije htio objaviti ploču, otišao London i sam je otisnuo u 50 primjeraka, pa podijelio prijateljima. Šest godina kasnije, novi val je davno pokopan, a Oliver Mandić je urednik u RTBu i iz oklade s Borom Čorbom objavljuje ovaj album zaprave. A što je zaprave, avaj, mora se i poslušati.
Spiri ne ide u prilog: što ne pjeva nego, u najboljem slučaju, viče i cvili s naznakama pjevanja; što su mu neki tekstovi glupavi; što je muzika ona vrst new-wavea gdje svaki instrument nešto svira za sebe i nijedna melodija se ne ničim ne ističe, a opet je naporno; što mu nekad mikrofon ostane uključen u studiju i onda to nazove pjesmom ("Buđenje").
Ali opet, na drugo slušanje, primjetio sam da ima dobrih ideja ("Dg. Paranoia", "Psyhoneurosis"), poneki tekst i melodija bi mi upali u uho i konačni dojam i nije toliko loš. Album kojem se vjerojatno neću vratiti, ali ipak zanimljivo iskustvo.
:format(jpeg):mode_rgb():quality(90)/discogs-images/R-2046536-1260640055.jpeg.jpg)
Recenzije
Koja grozna nemastovita naslovnica, sigurno je narodnjak, pomislih isprve. Kad ono ne, new-wave alternative rock, kaze discogs i krene prva pjesma. Ovo ce biti zanimljivo pomislih opet. Boze kako sam se prevario. Taj neugodni glas, ta grozna gitara, to samovelicanje na wikipediji pretvorilo je Doktora Spiru u jako bolno iskustvo. Ja razumjen da ako se zelis svrstat u avangard rock moras imat besmislene tekstove i neznat pjevat al ovo je bila cista patnja za usi.
Kako čovjek treba gospodariti vlastitom sudbinom pokazao je Dušan Mihajlović Spira kad je, pošto mu nitko nije htio objaviti ploču, otišao London i sam je otisnuo u 50 primjeraka, pa podijelio prijateljima. Šest godina kasnije, novi val je davno pokopan, a Oliver Mandić je urednik u RTBu i iz oklade s Borom Čorbom objavljuje ovaj album zaprave. A što je zaprave, avaj, mora se i poslušati.
Spiri ne ide u prilog: što ne pjeva nego, u najboljem slučaju, viče i cvili s naznakama pjevanja; što su mu neki tekstovi glupavi; što je muzika ona vrst new-wavea gdje svaki instrument nešto svira za sebe i nijedna melodija se ne ničim ne ističe, a opet je naporno; što mu nekad mikrofon ostane uključen u studiju i onda to nazove pjesmom ("Buđenje").
Ali opet, na drugo slušanje, primjetio sam da ima dobrih ideja ("Dg. Paranoia", "Psyhoneurosis"), poneki tekst i melodija bi mi upali u uho i konačni dojam i nije toliko loš. Album kojem se vjerojatno neću vratiti, ali ipak zanimljivo iskustvo.