JUGOSLUH

Vesele obrade nekih stranih pjesama. Ništa posebno, ali nije naporno.

Ja o jazzu znam ravno ništa, pa tako ni razlikovati dobar jazz od lošeg. Ali definitvno sam slušao naporniji od ovog.

Obrade ko obrade, ali sviđa mi se ovaj stil muzike.

Odlično mi je ovo.

Ovo je neka čudna priča. 1969. i netko odluči snimiti ploču da proslavi čovjekov let na mjesec. Strana A je neki cool soul od Olivere učo koja je bila neka poznata glumica. Čudni dio je strana B, koji je samo... wtf. Ali osim onog groznog piskutanja, dobro zvuči! (Mislio sam da je ova verzija fake, jer postoji i neka normalna verzija na yt, ali po komentarima čini se da je ovo autentično)

Bože koja naporna ženska. Nije to loša glazba, ali tako je nekako dramatična da je poželim gurnut s litice nekakve. Super mi je ovo "tzigano".

Na početku mi je zvučalo kao neka muzika koja se pušta u kafićima kao pozadina, ali nakon one naporne 2. pjesme krene sve bolje i bolje.

Mogu zamisliti da mi baka i dida plešu na ovu ploču (ali to će vjerojatno vrijediti i za većinu albuma ovdje). Kemal nešto dramatizira, a Đorđe je vjerojatno ukrao to iz nekih meksičkih narodnih kao i za Mišu. Nekako bi mi bilo draže slušati ovo na španjolskom, ali i dalje bi bilo naporno.

Uf.

Ja sam inače slab na dječje zborove, ali ovi me nisu baš oduševili. Ali ima nešto romantično u ideji da djeca na nekom otoku besplatno grade naselje komunizma.

Super mi je ova prva pjesma! Ova druga, eh, ok valjda.

Totalno opaljeno, super mi je koncept i što se zajebavaju cijelo vrijeme (super mi je kad kaže "tad poželeh strasno", i ovaj pita "šta, šta, da si pekar možda?"). Baš odličan i originalan album.

Bog zna da ovo nije tip muzike koji slušam, ali čak i ja moram priznati da je ovo sve jako dobro. Malo mi je pjevač tu i tamo slab, i ona zadnja pjesma je blergh (kakav crni bach, de pjevajte o patuljcima i zmajevima ljudi), ali sve skupa odlično se to drži.

Vau, totalno iznenađenje! Ovo je stvarno jako jako dobro! Zamak od lišća, koji kraj jeben! Koliko god volim Ulicu Jorgovana, očekivao sam neke spore "sjedim sam s gitarom i trkeljam nešto" laganice. Ovo je moćno!

"Ulica Jorgovana" je meni jedna od najdražih naših pjesama uopće. A ova B strana... mislim, korektno je to, te trube i ženski bekvokali, ali toliko mi nemaju veze te dvije pjesme da mi je teško povjerovati da je to isti čovjek uopće snimio, a kamoli u istom trenutku života. Možda jer sam ja oduvijek zamišljao da "Ulicu Jorgovana" pjeva neki stariji gospodin u điru Ive Robića.

Dvije odlične pjesme, poslije će biti iste na albumu, ali i dalje odlične pjesme.

Koje dobro ime! Elektroni! Inače ok, ali samo ok.

Korektan instrumental rock u điru Shadowsa.

Iako su većinom neki generični twistovi, opet su mi jako šarmantni. Pogotovo ta fascinacija svemirom: "Jednog dana kada sretnemo se mi u svemiru velikom", ha, moš mislit!

Najviše me fascinira da je ovo bila omladinska muzika! Ne muzika koja se pušta u nekoj kafani gdje sjede umorni drugovi nakon fabrike, nego je to neka dječurlija puštala po svojim tulumima. Inače ništa posebno, ona s plakao sam ja je najpamtljivija. (Kasnije) Poslušao sam još jednom i sad mi se svidilo više, možda jer sam popio čašu vinu nakon ručka. Vrbe su zapravo dobra pjesma, samo ne stignu doći do nekog krešenda.

Uf, ovo je personifikacija dosadnog jugoslavenskog rocka. Počne čak i poluzanimljivo s "Istina Mašina", ali sve nakon toga, bože dosade. A i Dadin vokal baš ne volim nikako.

Odličan funk, iako ne znam za što je ovo glazba: nije dovoljno plesna za tulum, nije dovoljno sexy za jebačinu. Možda za neku scenu u filmu gdje junak hoda okolo ulicama grada?

Očekivao sam od prve pjesme da je neka grozna pilana s takvim imenom, ali uopće nije loša. A "Luda Glava" je parodija na Prljavog Harija s Batom Živojinovićem. Kakav odrezak vremena!

"Vrlo popularan širom Hrvatskog Zagorja i Slovenije. Snimili su jednu ploču." Imam neobičan osjećaj da nisu jedinstvena pojava... Trube radoboci trube, ali nisu dali sve od sebe.

Jest da se malo otegnu pred kraj, ali obje su odlične. Ne znam da li bi baš mogao cijeli album ovog slušati, ovo je taman.

Vidim da bi to moglo biti nekom zanimljivo, ali meni nikako. Pozadina za nekakvo retro programiranje.

Nemožeš ne voliti album koji čovjek posveti svojoj mami. Ima par briljantnih pjesama, ima par dosada, ali svaka pjesma ima nešto šarmantno u sebi i svakako je najraznolikiji Đolin album.

Luda brija nekakva, zapravo isto kao i Tako, ali mi je ovo bolje iz nekog razloga?

Tako moćne pjesme! Mislio sam da ja bam bam ovdje hit, ali ova druga! Vau!

Koja tužna obrada Runawaya. A i ostalo nije baš nešto. Može to Nada i bolje.

Došao sam očekujuću ludi plesni rokenrol ili moćne balade, ali nisam se baš usrećio. Malo previše forsiranja tog ćobanstva.

Mrzim te Arsene što si tako naporan a opet ovako lijepe pjesme napišeš. Ovo bi trebalo svakom djetetu puštati kroz cijelo djetinjstvo.

Eh, ovo je već puno lakše za slušati (pogotovo ako glumiš u nekoj nijemoj komediji)

Koliko je hrabro nazvati album More ako ti se bend zove More i imaš pjesmu More u kojoj se 150 puta kaže "More More". Ali ostale pjesme nažalost nemaju puno veze s morem, nego su sve odreda ljubavno-naporne. Ali pola ih je "zavijaj-s-meri" dobrih! Na drugo slušanje mi je album bio puno bolji.

Za sjediti pod palmom i piti nekakav voćni koktel - autentično YU 1961 iskustvo.

"Što da radi ova fota" je dobra, u điru ranog Zabranjenog (koje još tad nije postojalo). "Napolju je sasvim određen dan, sreda na četvrtak osam i dva" je isto dobar stih. Ostalo je malo pregenerično, a ja se baš nadao nekom dobrom opskurnom bendu. Nadam se da su se momci dobro zabavili snimajući.

Ovaj baš ne volim. Draži mi je šaljivi Bora četnik nego ozbiljni Bora četnik.

Dobro je ovo, ali imam osjećaj da nas čeka još tona ovog.

Ne kužim zašto prvi put kad kaže "Na zecu svilene dimije" nije smiješno, a drugi put je. I koji vrag je muška voda? Ali one gusle su kul, i onaj trio iz katrge je toliko nekako tužno genijalan. Padam na raznolikost, a i ovo je prvi album tog tipa koji čujem pa zato visoka ocjena

Kad je počela ta fascinacija ciganima? Ostale pjesme su mi puno bolje, čak je i ova domaća u rangu s obradama.

Naslovna pjesma je (koliko sam skužio) politički-aktualna i malo naporna. Ostale su već veselije i nešto na što bi čovjek mogao zaplesati i iščašiti zglob zbog neparnih mjera.

Ovo je super za muziku pred spavanje (iako te malo razbudi pred kraj). Plus ovaj "Srebrni Meseče" je totalno proto-"Vjetre s Dinare"

Najbolja šlager ploča dosad! Bek vokali, puhači, veselo, tužno, svega ima! Da nije ova Sonja bezvezasta, bila bi desetka.

Izgubljena karika u evoluciji iz meksičkih obrada u Mišu (da, nije baš neka velika evolucija u pitanju)

Prvi sintisajzeri Jugoslavije. Prva i zadnja pjesma su mi u principu najgore, a sve između je prljava gomila sintova, bubnjava i deranja, ali na dobar način.

Ubi bože dosade. Ovo je muzika za onog lika iz filma o domu na Savi koji popodne na krevetu čita Ujevića. Stvarno ima pjesama od Indeksa koje volim, ali ovaj album nemam ni najmanju želju ikad više poslušati.

Svuda i posvuda, ali nekako bez duha i šarma. Možda jer nerazumijem slovenski?

Bolje od albuma, ali ne toliko bolje.

Kako možeš imati ovako genijalnu naslovnicu i nemati nijednu pjesmu u barbarima, zmajevima i čarobnjacima??? Ovo je neka tužna kopija Riblje Čorbe, samo s manje pametnim tekstovima.

Bijele Strijele su kao naš prvi rock bend. A ovo su neke nemušte obrade koje misliš da su ok dok ne odeš poslušat original "Runaround Sue".

Kako nešto genijalno poput 5 usnih harmonika može zvučati kao polka? Eto, ovako.

Kad čuješ trubu, pripremi se na još dosadnih meksičkih obrada. Spoiler: dosadne su.

I dalje je u top 3 najbolje navijačke pjesme o Hajduku.

Ova zadnja pjesma je dovoljno blesava (srpska opereta, kaže youtube opis) za visoku ocjenu. Ali nema šanse da bih mogao slušati pola sata ovog.

Isuse koja drama. Ne prolazi ti to kao prva pjesma, Lola. Možda da smo se prvo upoznali, ali ovako...

Divno, kao da sam u nekom crno bijelom filmu (ali ne nekom šugavom jugoslavenskom tipa "Quo Vadis Živorade").

Karika koja nedostaje između Bijelog Dugmeta (ali bez one bosanske boje koja ga čini zanimljivim) i generičnog dosadnog rocka koji se pušta na CMCu tipa, neznam, Buđenje. Mislim da bi se savršeno uklopili u festival u Vodicama dvijetisućeneke.

"Šareno voće i bespuće" je valjda najbismleniji stih ikad, a opet mi je draga ta glupa pjesma. I "Reci da" i "Tamara" su zabavne, ali em je pjevač loš, em su sve najgore od osamdesetih. Bend za best of album, i to neki kratki.

Eto, tako se napravi album koji je star po tematici, a opet zabavan slušati i 30 godina kasnije. Malo je predug, ali ima toliko dobrih pjesama da mu ne možeš to uzet za zlo.

Za potrebe kola, ovo je valjda... dobro? Kao pozadinska muzika nije me puno smetalo.

Ugodno i nenaporno. Nikica izgleda totalni cooler. Ono, cure se bacaju na njega, a on kaže čekajte da odsviram ovo, tingtingtijulijutijutu.

Jugoslavijo, što je s tom fascinacijom Meksikom? I hoće li netko za današnju muziku reći, "što je s tom fascinacijom Pitbullom ili koji već žanr muzike je Severinina Italiana i tisuću ostalih pjesama koje tako zvuče"? Kad smo kod toga, ove tri pjesme također sve isto zvuče.

Nisam fan sevdaha. Trudim se, ali ne ide.

Bar me nije ubila harmonika nego je ugodno tiha u pozadini. Inače, standardno, momci, majke, stabla, putevi.

Da će Edith Piaf obraditi baš Đorđe Marjanović ne bih nikad pogodio. Ali opet su ubezvezili tekst, a aranžman je za spavanje.

Nije ovo ni toliko loše. Zamišljam da u nekoj kasarni imaju talent show. "Piši mi" mi se najviše svidio.

Iako je ovo u principu grčka verzija onih meksičkih obrada, instrumenti, melodije, cover su mi se svidili. Pati od standardnog upilavanja.

Za nijansu bolje od Marijane Deržaj "Mlada sam", ali i dalje zjev.

Nakon pola minute imam osjećaj kao da već danima slušam ovo, ali pjevač počne zavijati pa se nasmijem. Ali i dalje bude naporno.

Ok, ovako bi trebale zvučati meksičke obrade - veselo i zajebantski. Ili sam se ja konačno predao?

Ovo je super! Em je ugodno za slušati, em ima zanimljive likove, em ima priču! I, nevjerojatno, nijedna nije obrada!

Eto znači nije stvar da su obrade šugave, nego su šugave obrade šugave. Gabi odlično pjeva, čak i pjesme koje su mogle biti retardirane drži pod kontrolom. Super album.

Malo Rusi, malo Cigani. Olivera je sve to otpjevala kako treba, a ja sam ostao indiferentan (osim kad bi napravila ono nešto s glasnom, to je samo čudno)

Počne odlično s naslovnom pjesmom, ali onda Predrag samo nastavi pjevati istu pjesmu a muzika se tu i tamo promjeni.

Najčudnija pjesma o Šumadiji ikad. Ostalo je zanimljivo, taj neki hippy folky narodni stil susreće harry belafontea.

Netko je sigurno bio ponosan kad se sjetio ovoga - a da opet obradimo 4 random strane pjesme, ali da sve imaju neku zajedničku temu? Na primjer, plakanje? Nažalost, već na drugoj pjesmi mi dođe da joj kažem ženo koji ti je vrag prestani plakati više.

Očekivao sam standardnu meksičku piljevinu, ali ova prva pjesma me uhvatila nespremnog, bar onaj dio gdje drži ton pola minute. Ali onda se nastavi u dosadnom tonu, stalkanje cura, bivanje ciganinom itd.

Obrade, ali dobre obrade. Čak su se potrudili da polu-zvuče kao Sachmo / Elvis. Nekoliko pjesama počne dosadno, ali onda bend upadne i sve se popravi. Lolino pjevanje se tu i tamo ne uklapa, ali sve skupa baš dobro (nije valjda zato što pjevaju na engleskom?)

Ima tu dobrih šala (na nijednu se nisam nasmijao doduše), ali obadvije strane počnu biti malo naporne nakon pola. Prednost "Nogometnoj utakmici" jer nema onaj grozni nadosnimljeni smijeh.

Dva ok instrumentala (obrade) i dva bezvezna neinstrumentala (obrade).

Jedina pozitivna stvar je što četvrta pjesma nema Fadila. A i ona je neko grozno kolo.

Vidiš, meni je ovo zasad najsimpatičniji (tj. najmanje seronja) Arsen.

Dobar odabir pjesama, dobra interpretacija. Drag mi je Đorđe Marjanović.

Znam da su obrade, ali baš sve mi se sviđaju, i Senka ima jako ugodan nedramatičan glas.

Ah, Španija, još jedan lokalitet do kojeg mi nije ni najmanje stalo u domaćim pjesmama.

Volim Džimijev glas, ali ovo je u tolikoj mjeri dosadno da mi je najinteresantinije što je zadnja pjesma tekstom jako slična Domjanićevom "Fala".

Gle Roboti, svi znamo koja je najpoznatija pjesma o maloj Marijani, a vaša zvuči dovoljno slično da nas podsjeti kako ta nije vaša. Ova druga je nešto bolja indeksoidna dosada.

Bokte koja naslovnica, očekivao sam neki death metal. A ono, neki orguljsti sintisajzer, ne pretjerano glasne gitare, ozbiljni tekstovi. Kaaataaaakomba!

Slovenski Oliver susreće slovenskog Zorana Jelenkovića. To je vrsta muzike koja je komotno mogla izaći prije tjedan dana i jednako bi zvučala.

Ima nešto intimno u ovakvim albumima napravljenim u kućnoj radinosti. Ne s nužno najboljim pjesmama na svijetu (niti pjevačem, kad smo kod toga), ali sve se baš lijepo uklapa i nadam se da su gomile mladih ljudi presnimavale ovo i pobožno ih slušale na svojim kazetofonima.

Autostop je catchy, ali nakon toga svaka pjesma se razvuče ko gladna godina, i još ajde da je neki bijesni rock ali što je s ovim Ivo Fabijanoidnim "Kako si topla i mila"? I ova zadnja je totalni "Neki novi klinci" plagijat s manje zanimljivim referenom, pa dajte momci bar kradite iz inozemstva, pustite Đolu na miru.

Ja baš padam na te glupe Tina i Nikša duete, srećom tu je mirnodobsko trkeljanje da me osvijesti kako su to jedna dosadna i jedna zabavna obrada.

Haha, totalno zabavno. Odsad svaki put kad se budem pakirao pjevam ovu pjesmu - "Idem na put, moj kofer je pun..."

Ovo je kvalitetan dječji album: kratke, pametne pjesme ili poučne ili šaljive. Nema patroniziranja i nema ponavljanja. Makar ih nekoliko zvuči kao da su ih Ivi Robiću ukrali.

Živka mi izgleda kao da su je namjestili da bude veselo djevojče, ali je zapravo mrtva iznutra. Tako i ova muzika, samo što nije ni prividno vesela.

Na prvo slušanje mi se baš svidilo, ali onda sam bio, čekaj Nikola, ajde poslušaj ovo još jednom, i stvarno - ima više pjesama koje bih preskočio nego koje ne bih. Nakon slušanja singlica ovo mi se baš nekako oteglo, em duge pjesme, i još ih deset. Pop glazba se baš udebljala u 20 godina.

Odličan lagani pop i onda odličan čudni pop. Puno se dvoumim između 7 i 8 ali eto ga.

Mladi Djole ko svaki Djole, pitak, dovitljiv i nenametljiv. Moram priznati da me ona solaža u "Moja draga" iznenadila. Je li to jedina solaža ikad u njegovim pjesmama?

Slušam Zanino "Leto" i skužim da imam PTSP od lalalakanja na ovom albumu. Na preko pola jebenih pjesama refren je samo lijeno lalalala i svugdje je ista jebena melodija. Onda opet, ima te dvije skoro pa Arsena vrijedne "Djeca su ukras svijeta" i onu gdje nabrajaju gradove po Jugoslaviji.

Daj Muhareme pa ne možeš privatne stvari svog razvoda iznositi ko pjesmu. I onda kad nas zanima što je dalje bilo, nastaviti s tri dosadne pjesme koje nemaju veze s tim.

Kakav miš-maš pjesama, od polke do rocka s gudačima. Ali Gazdarica Mica je najbolja - Jo jo jo jogurt!

Kakvo grozno ime, takav dosadan bend.

Nije ukus, nego okus, mamlazi jedni. A ja sam se od jednog arsenomrzitelja pretvorio u nekog tko i za ovako prosječan album mora priznati da Arsen ima jako ugodan glas i dobru dikciju.

Ovo je najarsenskiji Arsen pretpostavljam - dovoljno star da snimi album potpuno autorskih pjesama, dovoljno mlad da ne piše one banalne pizdarije koje piše sad. Ima odličnih pjesama, ali da me baš oborio s nogu, nije.

Zvuči svjetsko, a opet naše, a opet dosadno.

Ugodne obrade i skroz korektan original - ili Marjana još nije postala udav ili je bend iza nje dovoljno dobar da to sakrije.

Unatoč svom potencijalu da bude grozni stari rock, ovo je čak i zabavna singlica. Doduše malo su infantilne pjesme (no opet nisu dječje) - ali koliko to možeš uzeti za zlo bendu koji se za naslovnicu slika okružien djecom? Ah, ta nevinija vremena...

Svižaju mi se ovi dublji promukli tonovi kao da smo u noir filmu. Produkcija kao da su se jednog lijenog nedjeljnog posljepodneva našli u nečijoj kuhinji i snimili ovo. Što nije nužno loše. Polka, srećom, samo u tragovima,

Osim naslovne pjesme koja mi je uvijek bila ubibože dosadna (i to što je meta i za sebe kaže da je dosadna je ne čini ništa boljom), ovo je više manje korektan pop rock: par veselih, par balada, par groznih. Možda su se 17-ogodišnjaci uz ovu ploču spremali za izaći vani, ali je li se itko uz ove zvuke ljubio? Ha?

S visokim očekivanjima nakon Perine recenzije na prvu i jest zvučao kao duško lokin, ali čisti entuzijazam kojim čovjek pjeva i ova druga strana koja je naprosto genijalna zaslužili su visoku ocjenu.

Sviđa mi se kako iskrivljuje riječi dok pjeva, ali ne toliko kriminalno kao i Josipa Lisac. Šteta što je ova prva pjesma neka proto cajka jer ovaj "Bol" ima puno puno više potencijala.

Lijepo je znati da, osim Hrvatske, ima još stvari koje se nisu promijenile od stoljeća sedmog (ili da kažem: od desetljeća sedmog, ha!). "Serenada" bi se uz malkice moderniji aranžman komotno mogla vrtiti na nekom lokalnom radiju i voditelj bi rekao "Evo nove pjesme Dražena Žanka". "Bila si Život moj" zvuči jako Oliverasto samo što za razliku od Olivera Dražen Žanko zna pisati svoje pjesme.

Ovo je... čudno. Ali nekako normalno čudno. Ne mogu smjestiti ovo u neki stil koji je bio popularan u ijednom trenutku. Ali onda vidim da je Ivo poslije surađivao s Mucalom što nekako ima smisla? U svakom slučaju, skoro pa je grozno, ali nekako je ipak ok?

Lijepo je vidjeti da se pjesme posvećene sportskim manifestacijama nekoć nisu pisale samo za nogomenta prvenstva. Ali čak i uz šarmantnu zastarjelost ovo i dalje zvuči šugavo.

U Ambasadorima je karijeru započeo Zdravko Čolić, i bogme ga se nisu ni trudili snimati kako bog zapovjeda. Ali ni sva tehnologija svijeta ne bi spasila ovu tugu od pjesama, pa tako ni Zdenko Runjić kojem očito nije svaka zlatna.

Ovo je jedna od onih "od svega pomalo" obrada: talijanska, francuska, ruska i španjolska. Međunarodnim nastojanjima unatoč, nijedna me nije osvojila. Ole!

Kakva bezlična proljevina, kao da su se trudili pronaći najgeneričnije moguće melodije i rime, i onda je Mirko iz studija uključio sintisajzer i otišo na pivu. "Ma ostavite malog na miru", reći će kolegama u birtiji, "Vidite da ništa ne kuži - pa tko bi se normalan onako slikao za naslovnicu".

Evo nam iskušane formule "jedna žestoka / jedna lagana", osim što su, valjda ponukani uspjehom prethodnice "Jedina moja" ovaj put stavili laganu na A stranu. Sve shvaćam, ali da je netko na trenutak pomislio kako će pjesma s naslovom "Patkica" biti hit, to ne.

Niska očekivanja su pomogla: glazbeno ovaj album ima jedan kul plesni đir koji bi se dobro snašao i na bilo kojem ljetnom festivalu danas. Međutim - otegne se to i do pretkraj mi je već dosta svega i poželim da su bili malo maštovitiji i smislili, recimo, dvije različite dionice za svaku pjesmu.

Arabela zvuči kao da je netko uzeo pjesmu i 5-6 uvodnih špica filmova i serija šezdesetih pa ih ubacio u misker. Meni je odlična! A "Ciganočku" je pokrao Đole s onim svojim "Dajte mi vina", ali ova verzija je podnošljivija.

Zvuči kao nešto što je trebalo izaći 10 godina ranije. I što je s tim imperativima? Je li tako partija subliminalno držala mase poslušnima?

Priznajem, ne znam što se ovdje događa. Prvo sam mislio da je ovo neka propagandna singlica, ali onda vidim da je Tito već dvije godine bio mrtav, a da je Arinka (koje super ime) supruga Francija Blaškovića. Je li ovo snimljeno ironično? Ili reimaginacija tradicionalnih pjesama? U svakom slučaju zvuči korektno, a baš sam se nadao nekom trashu.

Kakav bipolaran singl! S jedne strane pjesma o indijskom seksualnom priručniku (lijepo je da smo s uzorima prešli u Aziju, pa makar i samo tematski), a druga je neki standardni šlager, koji doduše isto na neki način govori o tarabljenju. Ocjena više samo zbog bizarnosti.

Nije ovo loše, nije ovo uopće loše. Kad su obrade u pitanju, kad si čovjek s gitarom ne možeš puno pogriješiti, a Ibrica ovdje još nije ni razvio onaj svoj nazalni viši glas (ono zbogom malenaaaaa zavijanje)

Sjećam se da me ovaj album u srednjoj ostavio hladnim, ali moje trenutne, starije uši valjda su pune voska i gorčine jer ovo je prilično dobro! Pjesme su jednostavne i sirove, Štulićev vokal je grub i malo priča malo viče, ali funkcionira. Bek vokali krpaju rupe dosta dobro. Štulić je imao godina koliko i ja kad je ovo snimio (i svaka druga mu je "stari ovo" "stari ono") pa naginjem na ocjenu više iz solidarnosti.

Od ovakve naslovnice, veselio sam se nekom teškom discou, kad ono - nekakve violine i drnd drnd. Kakvo razočarenje! Onda je došla druga pjesma koja je bila sav teški disco koji sam očekivao. Sad sam naučio da se ne veselim discou.

"Čujte dečki imam briljantnu ideju! Uzet ćemo *tradicionalnu* pjesmu i napraviti *rock* obradu od nje!" Ali avaj, ispostavilo se da je rock u pitanju bio tzv. *dosadni rock*.

Liljana! Što se dogodilo pobogu? Gdje su nestale šansone i balade? Ali iskreno, ova druga mi se baš nekako dopala, a i to cajcajčenje nije pre-grozno.

Best of pasivna agresija. Ali znate, tako se to pjevalo šesdeset i... molim?! Ovo je izašlo sedamdesetpete???

Ja sam iz nekog razloga mislio da je Videosex neki ljuti punk, kad ono neki veseli synthpop. Mladenački i nepretenciozno.

Uvijek sam se pitao, kako ljudi skuže da netko nosi periku? Meni sve te perike izgledaju jednako uvjerljivo (ili neuvjerljivo) kao prava kosa. Evo na primjer, na ovom coveru, Duško ima identičnu frizuru današnjoj (s malo većim bafima, ipak su 70-te). I isto stravično malo lice na velikoj glavi. A pjesme zvuče kao nešto što je ostalo na stolu nakon nekog Mišinog albuma. Ukratko - Đorđe Novković.

A strana je standardna mišodina ljuljalica, s aoristima i svime (fun fact: dok sam slušao ovu pjesmu iz druge sobe čuo sam "tvoju sliku draga palim" kao "matrikulu djeda palim" i pomislio - kakav čudan stih! Ovo je sigurno nešto zanimljivo). Druga strana je već bolja, s odličnom slide gitarom koja malo podiže dosadni tekst i pjevanje. Ali nema tu ni duha ni kreativnosti, dovoljno govori činjenica da obje, iako od različitih autora, završavaju lalalakanjem.

Heh, što reći kad nakon 4 odslušane pjesme (i to koncentrirano odslušane, koliko god da sam želio nešto drugo raditi) ne mogu reći ništa pametno o albumu? Bez sumnje je ovo dobro otpjevano i odsvirano, ali... zjev. Prema kraju albuma se situacija malo popravlja s očitim favoritom "Sunčane fontane" i neobičnim "Natanijelom" koji zvuči kao grčki/židovski prepjev nekog biblijskog teksta. U jednom trenutku rimuje brdašce i srdašce. Sve ostalo sam zaboravio.

Draga mi je Meri, i ovo je skroz korektan pop singl vrijedan nekog njemačkog festivala. Pjesme su čisto slušljive, ali nijedna me baš nije oborila s nogu da bi dao više od 5.

Kao prvo - koja genijalna naslovnica. Zašto je Lidija za volanom? Kao drugo - "Za uvijek"? Nadam se da je netko dobio otkaz za tu pogrešku. A Lidija ko Lidija, s prvim taktovima upadamo u standardni "primorska balada" štimung, dok je ova nepismena negdje u dubini dobra pjesma. Ali duboko.

Ne znam koji je točno ovo žanr (funk? soul? sedamdesete-su-pa-svi-pjevamo-kao-josipa-lisac?) ali kul je. Ova Džordžija traja sto godina i opet je dobra.

Priznajem, na prvu me Čobanica osvojila, valjda svom onom cirkuskom grajom koja svira u pozadini. Ovo je cijeli Splitski festival sažet u jednoj pjesmi. A ovu druga je komotno pjesma za Bijelo Dugme, što me još više zbunjuje o tome kakav su Delfini bend bili. I zašto imaju rupu od 10 godina u izdavanju?

Sinth pop susreće istočnjački melos. Zvuči... neobično? Gudači! Klaviri! Šugavi sintisajzer bubnjevi! Svega ima ovdje. Tekstovi su taman apstraktni i nerazgovjetni koliko treba. Iskreno, mislio sam da će Bebi Dol biti neka pevaljka, kad ono Lady Gaga.

Nisam znao da je Neda imala dalmatinsku fazu, ali koliko vidim bila je žena svuda pa zašto ne? A za dalmatinske standarde, ovo je čak i ok, dobro iskorištena klapa, dinamično i nije upilalo. Šteta što je ova druga (tko smišlja te nazive pobogu, neki random text generator) neka ringe raja.

Naslovna je super pjesma, ali to svi znaju. Međutim, Suzy F je super instrumental, a Poziv na ples, heh, nije me rasplesao. Znači, da je bila pjesma manje ovaj singl bi dobio 10, ali ne, morali su oni ugurati još nešto.

Ako je ovo pokušaj reklame nekog salona namještaja, onda je najčudnija reklama koju sam čuo. Ali bojim se da se stvarni kontekst izgubio u pijesku vremena.

Iako u principu generični šlageraj, zanimljiva stvar je što je "Oprosti" doslovno spinoff/antiteza/odjeb "Samo jednom se ljubi". Sreća da je Ivo Robić gospodin pa nije eskaliralo.

Ah Indeksi, čak i kad niste dosadni, dosadni ste.

Da su se Dino Dvornik, Dado Topić i Bora Čorba jebali, to ne bi bio lijep prizor. Ali možda bi nastao ovakav album - dobro odsviran, na trenutke plesan, s ponekom dobrom socijalnom dosjetkom. S druge strane, za moj ukus pre Čorbavo, pre Timeavo, i zar stvarno ja uspoređujem ovo s Dinom Dvornikom kojem tad još nisu ni dlake na jajima izrasle?

Bosanski pop-rock iz 70ih s pjesmom "Ciciban" - ovo ne sluti na dobro, rekoh sebi u bradu. Ali onda počne muzika i na trenutak se učini da možda i neće biti toliko loše. Međutim, tekst je toliko retardiran ("Ciciban, ciciban, najljepši je poklon za moj rođendan") - koji vrag je ciciban uopće? Cipele dječje? Ali ako je trudna ne bi onda išla s njim u bar! Nema nikakvog smisla! B-strana, koju iz nekog razloga znam otprije (ali odakle? Nikad nisam čuo za ovaj bend u životu), je marginalno bolja, ali brate traje duplo duže nego što je zaslužila.

Koji urnebesan prvi stih! Đorđe je opet u pripovjednom modu, ali priče su malo manje zanimljivije od raznosača mlijeka. I jesu sve talijanske obrade, ali prva ima dio "Hit the Road Jack". U svakom slučaju Đorđe je dovoljno šarmantan da mu poklonim malo višu ocjenu.

Ok, kad netko kaže "Muzika iz filma" ja očekujem, instrumentale, jel - eventualno neki relativno apstraktan tekst za uvodnu/odjavnu špicu. Ali ove pjesme, sve su neke pričice! Kako to pobogu funkcionira u filmu? Je li Arsen isto glumi nekog lika koji otpjeva te pjesme? Ili svi zajedno u krčmi pjevaju o Lepoj Dženi a ovo je Arsenova verzija? Sve u svemu najviše sam zapamtio onu pjesmu s oklagijom, jer zvuči kao neki vestern, i onda odjednom - oklagija.

Eh, podijeljen sam s ovim albumom. S jedne strane pjesme su grozno lijene (ono, pjesma počne, eventualno uskoči saksofon, pjesma završi), većinom su jedna kitica i refren ponovljeni unedogled (u slučaju "Plodnih dana" refren je jedna rečenica). Usto, "Ja nisam Bog" je najgora pjesma ikad. Ali, ima tih par skroz solidnih pjesama (Dunja, Pariz, Anđelčić samo jer je koji kurac jel ovo ista ploča) koje da su na singlu dao bih im 7, a ostatku albuma 3.

Okrenu se još dvaput žrvanj "Random dalmatinska šansona generatora" i ispadoše ova dva brabonjka. "Banalne rime i već stoput odsvirane melodije", stari mlinar primjeti sa smiješkom, "E, brate, svaka mi je zlatna."

Malo grci, malo francuzi, malo grko-francuzi. A ima i domaćih, ali ja sam baš neraspoložen za ovu vrst muzike, da ga jebat. C'est la vie. (Usput: "Sve Prolazi" mi užasno zvuči kao neka poznatija pjesma - možda Nekako s proljeća? A usto je obrada.)

Unatoč najgorom imenu ikad, ovo je neki sasvim solidan rokenrol. Jedna strana je vesela gdje govore lijepe stvari o nekome, druga je ozbiljna gdje govore ružne stvari o nekome. Šteta što nemaju nekakav album.

Ahahahahaha! Arsen pjeva "Let's twist again"! I očito mu je bilo toliko neugodno da je morao otpjevati i jednu zavijalicu koja nema veze s twistom, i to na albumu koji se zove "Zapleši Twist" i na kojem su sve ostale pjesme twist, i svaka druga pjesma započinje s "I sada, opet... twist!". Kako god bilo, pohvale instrumentalnom dijelu.

Ovo je zadnji singl koji su Crveni Koralji izdali, iako su navodno i dan danas aktivni (u teretani staračkog doma, pretpostavljam). Ovdje se već u potpunosti odustalo od ikakvog rokenrola i opalilo direktno po Dalmaciji (što je, i dalje tvrdim, prilično čudno za zagrebački bend). Strana A je obrada Tijardoviće "Šjor Dane moj, šjor FIle moj" koja se zbunjujuće zove "Šjor Bepo moj". Nije loša, ali nije blizu originalu. S druge strane je neka standardna natezalica, toliko lišena Dalmacije da možeš štrukle u njoj podgrijati.

Fun fact: ovo je prva kazeta s "odraslom" muzikom koje se sjećam da sam slušao, valjda s 4-5 godina. Otkud se našla u našoj kući, gdje su inače jedine kazete bile "Ježeva kučica" i bajke u izvedbi Zijaha Sokolovića, nemam pojma. Ali znam da sam je, iako pristupajući joj s oprezom ("kakva je to ne-šarena ne-ilustrirana naslovnica?"), znao napamet od početka do kraja. Hoću reći: ako na jednom albumu ne mogu i ne trebam biti objektivan, to je onda ovaj. (A album je odličan btw.)

Uz svo dužno poštovanje, jedina sreća koju su ove pjesme uzrokovale stigla je kad sam shvatio da obje traju jedva 2 minute.

Jo, Pero, izvini, pustit ću te da završiš, ali "Na buri" je jedna od najboljih pjesama SVIH VREMENA! Ili svakako jedna od onih pjesama na koje se naježiš i razmišljaš još danima nakon što je čuješ. Izvrsna izvrsna singlica.

"Tko još ne zna hrabroga milicionara..." - pa evo iskreno ja prvi put čujem za njega. Ali super da imamo ozbiljnu verziju kad milicionari koračaju u paradi, te pop verziju kad... ovaj... milicionari izađu nakon posla? Ok ova pop verzija možda je najbesmislenija stvar ikad, ali bar nisu bili lijeni i samo stavili karaoke verziju prve.

Bio je to petak jednog ranog proljeća, ja sam se baš vratio s ručka u prazan ured i lijeno gledajući kroz prozor osjećao prve zrake sunca. Možda sam samo bio dobro raspoložen, ali Kruna mi je u tom trenutku savršeno odgovarala.

"Jer mada si tako čudna, zagonetna žena", sigurnim će baritonom Zafir (koji me eto naučio da ne treba imati predrasude i da netko tko se zove Zafir Hadžimanov nije nužno narodnjak), a tako i ostale guraju slične romantične klišeje. Ali ne smetaju klišeji ko klišeji, nego mi se samo ništa nije posebno glazbeno dopalo.

Ovi novovalni momci isprva su mi se činili teški seronje (pjevač svakako pjeva kao da misli kako je najcool čovjek na svijetu), ali pjesme su, vokalnim neugodnostima usprkos, prilično melodiozne i s dovoljno izmjena da čak i neljubitelji novog vala poput mene ne može puno zanovijetati. I stvarno su mogli napraviti neku naslovnicu koja ne izgleda poput koktel kompilacije iz šezdeset neke.

Ovdje sam prvi put put primjetio da postoje dvije kategorije narodne glazbe. Jedna je s dubokom harmonikom (kao na prvoj pjesmi ovdje) i ta je uglavnom podnošljiva kao pozadinski šum. Druga je s visokom piskutavom harmonikom (mislim da se ta vrsta zove violina) od koje imam osjećaj da mi netko jako suptilno noktima grebe po mozgu. Ta je malo manje podnošljiva.

Uf, koja pasivna agresija! Ne bih se htio Bebi zamjeriti. Glazbeno mi je ovo čak na rubu zanimljivosti, ali brate pjesme "Sto godina" traju.

Opet ja padam na nabrajanje gradova, ali ne mogu protiv sebe! Super mi je ovaj prepad s narodnjakom koji odjednom postane nekakav country. Ima i gore dječje muzike (ako je ovo uopće dječja muzika - uz dovoljno droge valjda bi mogla proći i pod hippy folk)

Malo me zabrinjava činjenica da Cice-Mace izgledaju apsolutno maloljetno, ali iako očiti proizvod nekog ambicioznog producenta u Jugotonu, obadvije pjesme su kratke, zarazne i bizarne (pogotovo ova druga, tko je drogu jeo kad je to miksao).

Kanarinac? Ozbiljno? To je najbolji nadimak koji su ti mogli dati? Zar nije bilo slobodno ništa meksičkije? Sve u svemu, malo sam razočaran da se ta pjesma o oženjenom čovjeku uopće nije razvila, jedva da svoju oženjenost jednom u refrenu spomene. Gdje je sukob? Gdje su emocije?

E, konačno sportska pjesma koja priznaje kako je jedini valjani razlog da nabijaš loptu uokolo to da pojebeš nešto nakon utakmice. Ali sviđa mi se ta srednjoškolska tematika (iako se nekakve vatre pale, tko nadzire tu djecu?) i bila bi i viša ocjena da ova druga nije grozomorna power balada.

Par buntovnih pjesama o mamama. Dosadni ambasadori, pomislih, ajmo odslušati i prekrižiti ovo. I tako je i bilo. Kadli ono, B-strana, fankija na kvadrat! Trubači se rastrubili, cura se raspjevala, skoro mi je bilo žao kad je završilo.

Kako taj Alfi Kabiljo zna napisati pjesmu da ti odmah srce napuni srećom i čežnjom za zavičajem, to je čudo jedno. Vice je to junački otpjevao, i stvarno nemam neku zamjerku ovoj singlici, samo je nekako dosadno kvalitetna.

Ako može Parni Valjak, što ne bi i Zdenka snimila album na engleskom? Ali unatoč odličnom Zdenkinom glasu, pjesme su generička dosada, osim one jedne bizarne koja zvuči kao ruska poskočica i Zdenka u jednom trenutku pjeva nevjerojatno visoko oponašajući violinu. Šteta što nema više toga.

Iz nekog razloga, baš mi se sviđa ova ploča prepuna romantiziranja nečeg grozomornog poput služenja vojnog roka u JNA. I stvarno su se svojski potrudili pronaći nešto lijepo za reći o beskrajnom čuvanju straže (ima neko stablo), staroj kasarni (ima neki žuti hodnik), i izlasku u grad jednom mjesečno (nada da postoji neka djevojka s dvoznamenkastim brojem zuba u tom selu kojeg svi zovu gradom). I baš sve pjesme, su odlične, a nijedna nije obrada, što je za šezdesete velika stvar.

Vau, protestni folk na festivalu zabavne muzike! "Huligani" jest totalna nabrajalica bez rime i ritma (a ni s padežima nije na ti), ali ne sjećam se da sam čuo ovako izravan bunt, pogotovo u Jugi '67-me ej! A i ostale pjesme se bune oko stvari socijalnih, ratnih, i, ovaj, modnih.

Bila bi to još jedna u nizu zezalica, iznimno popularna u ex-yu iz nekog razloga, ali opet samo šugava zezalica. Bila bi, da ovo nije lansirala Đolinu karijeru i sad to moram spomenuti kao kuriozitet. Ali i dalje je šugava, toliko da je i B-strana deset puta bolja od nje, a ni ta nije bogznašto. (Koji grozan cover btw - bilo mi je neugodno recenzirati ovo na poslu)

Ako je uspjelo jednom, hajdmo snimiti još jednom potpuno istu pjesmu i možda nitko ne primjeti da je Đole otišao iz benda! Razumijem da nije lako nastaviti pod stigmom "Razdjeljka", ali mogli su bar malo riskirati - em je tematika ista, em ima te ista ženska svršavanja i zvižduke u pozadini. Samo fali Đolin napaljeni glas, ah ne, evo lika koji ga imitira. "Gospojice al ste šik" me stvarno neobično aktivno iritira za ovakvu pozadinsku muziku.

Ok, možda sam malo nepravedan prema Žetvi. To su bili mladi ljudi kojima se nekako potrefio hit i onda su nastavili kako znaju i umiju. Uglavnom je to smotani folk rock na tragu prvog albuma Ranog Mraza (plus na stražnjoj strani ploče ima neka pjesma u kojoj se spominje Mraz, jel to netko podjebava Đoleta što je otišao?), sa slabijim tekstovima i manje pamtljivim melodijama. I uf, onaj ženski visoki vokal na svakoj drugoj pjesmi, pa tko je tim curama rekao da to dobro zvuči? Favorit su mi "Viršle sa senfom" koje je napisao, kvragu sve, Bora Čorba.

Zvonko! Kakvog li ugodnog iznenađenja! Prvo me zaintrigiralo što naslovi pjesama imaju samo jednu riječ i ovaj minimalistički cover. Kadli ono, nepretenciozno i pjevno, a orkestar Nikice Kalogjere odlično raspoložen.

Čudno je to, ovi iza zvuče kao odlični svirači, ali čim Alma otvori usta stupanj maloumnosti odmah poraste na tisuću. Ili samo ja postajem tolerantniji?

Bipolaran jedan album - prva strana sve redom narodnjaci, što po melodiji što po glupavim tekstovima. Jedino po čemu se da zamisliti kako je riječ o parodiji je malo neobičniji aranžman. A onda krene druga strana, koja je prvo očita parodija na narodnjak; onda neka odlična folk pjesma (koja ispada da je tradicionalna narodna, eh, toliko o tome); i konačno đolaste zezalica i balada. Nisam još čuo "S Vremena na Vreme" čiji je Asim bio frontment, ali ovo mi je ostavilo mali upitnik nad glavom.

Ajd, bar ću čuti veselu reklamu za JAT od starog dobrog Đorđeta, rekoh sebi započevši ovu kompilaciju. Kad ono! Nastaviše 3 lagane balade, a svaka bolja od iduće. Tko bi rekao da će Đorđe Marjanović biti najslabija karika.

Heh, ovdje sam se zajebao. Prebacio sam par albuma na ipod bez gledanja i slušajući ovaj pomislio: "heh, dobro ovo momci sviraju (pogotovo u usporedbi sa Daliburom Brunom kojeg sam maloprije slušao), ali što ova cura samo recitira?" Kad ono, ne samo da cure sviraju, nego DVIJE cure recitiraju. I sve je vrlo energično, s nekim opakim stavom koji bi me inače živcirao ali ovdje sve paše. I svako malo, taman kad bi mi dosadilo recitiranje, upala bi neka melodioznija pjesma poput "Lole" i opet im ne bi mogao ništa zamjeriti.

Ok znači Darko Domijan ima taj prvi album (kompilaciju singlova zapravo) koji je meni čisto odličan - malo pop rok, malo simfonijski rok. Jedan je od prvih albuma koji mi je bio otkriće ovog projekta. I sad ima taj drugi album Darka Domijana. Sjećaš se "Balade o dvojici prijatelja" gdje je nekakva duga? E ovdje piči po toj dugi sve u šesnejst. Zapravo, općenito je opsjednut nebom - spominje ga u doslovno svakoj pjesmi. Preskočimo li onaj jedan sramotni pokušaj rocknrola, većina pjesama su epske balade užasno pretencioznih tekstova - nešto kao Zamak od Lišća, samo što je to bila genijalna pjesma! Ove ovdje su tek... eh.

Dvije pjesme toliko slične i nezanimljive. da kad bi ih pustio istovremeno da sviraju, nikog ne bi bilo briga. Dajem mu 4 samo zato što sam jučer slušao Splitski Festival 2015, i ova šugavoća je opet bolja od pola pjesama tamo.

Vidjevši da je ovo zadnji singl koji je Yu Grupa izdala, bio sam spreman dočekati ih na nož: da čujemo u kakvu ste se pop zabavnjaču pretvorili, i koje tradicionalne makedonske sad obrađujete! Ali ne, ovo su jedna solidna bluz rokija i jedna "pametna" o nekom seljaku koji se trudi postati moderan. Srećom, imaju još albuma nakon ovoga, stignu se još zasrati.

Boris Bizetić je brate bio plodan autor, a prije nego je osnovao Rokere s Moravu bio je i - najnormalniji pjevač pop balada. Znaš već, dosadnih balada s groznim ženskim bek vokalom kao što je ova druga. Ali ova prva pjesma je antemična za grljenje i ljuljanje na koncertu, bolja od pola Mišinog repertoara.

Nakon početnog razočaranja da se ne radi o obradi Who-a, ugodno sam se iznenadio pjevnošću refrena i kul zviždećim zvukovima. Tekst krene "vidte mene kako se borim za mir dok su ostali nikakvi", ali onda se paf prekine sa "Eto sad svi imaju djecu, sve ok". Nisam fan tih pametnih tekstova naših prog rockera, ali ovaj je podnošljiv. (Za razliku od B strane koja je ista tema ali ubibože bezveze). I nije li bizarno da je ova pjesma išla na Eurosong, i to onaj kad je ABBA pobjedila! Kakva vremena.

Ovo je... dobro. Jako dobro! Lagani mladenački rock tipa Buddy Holly. Jesu li obrade? Pojma nemam. Vjerojatno. Ali baš je dobro.

Ah, Crveni Koralji, najljepši ste dok šutite. A ni kad pjevate niste loši, samo gospodin Babarović zvuči kao da još nije naučio govoriti.

Dvije solidne obrade (solidne znači da nisam želju isprati uši originalom nakon slušanja), i dvije lijepe, "tinejdžeri 60ih", ljubavno-ljubomorne. Metikoš ima odličan glas za ovu muziku - ne preserava se, ali tu i tamo ubaci uzdah ili simpatičnu afektaciju, kao da mu je stvarno stalo do te kurbače što pleše s drugima.

Aaa, parodije! Dobro da su lijepo napisali na naslovnici jer stvarno ne bi skužio. I pošteno istraživanje sam morao napraviti da bih pohvatao ovo: znači, sve ove pjesme postoje u normalnom narodnom obliku (nevjerojatno, znam), a ovdje su u "šaljivom" narodnom obliku gdje se spominju mitraljezi i alkotestovi. Meni bi bilo draže da se ovi motivi pojave i u neparodijama, ali 60te su, neću pretjerivati. Kakogod, Vatrogasci ovo nisu.

Furda Furda Furda Furda Furda Furda Furda

Jebote Vajta je Dražen Zečić prije Dražena Zečića. To je taj plačni glas, taj Mišo-light izričaj. Sve strine tog vremena su bile zadovoljene. (Bez uvrede strinama, ali nekako imam dojam da Zečića slušaju strine)

Eh, vremena kad je nastup na Splitskom festivalu zahtjevao da nabaciš najuvjerljiviji dalmatinski naglasak, pa ako prođe - prođe. U slučaju Zafira i Senke (koji su oženjeni btw) ispalo je simpatično, u slučaju Dade Topića nakaradno, a Boba ko Boba, samo je spomenuo neki brod i računao da je to dovoljno.

Hm, ova pjesma je tematski toliko slična Ivčićevom "Neka neka nek se zna" - ona ide u školu a on je prati (što je ultra creepy kad u idućem stihu spomene "zagrljaje vruće"), ona ide u kino a on je prati, onda taj ringe-ringe-raja refren u kojem se on obračunava s njom. Ali ne znam je li stvar plagijat ili slučajnost - obje su izašle 1977, i to samo 70 serijskih brojeva razlike. Na stranu to, pjesme su slušljive i savršeno zaboravljive. Srećom, jer sam se od ovih naslova pripremio na neku ljutu cajku.

Koliko se ja razumijem u narodnu glazbu (nimalo), ovo su bukvalno Bob Dylan i Johnny Cash svog žanra. Ali za razliku od groznog zajedničkoh albuma spomenute dvojice, ovaj singl je odličan. S jedne strane 5 minuta fantastične emocije s laganom nenametljivom pratnjom, s druge strane... eh, harmonika. Dobro, nisam lud za drugom stranom, ali i dalje je među boljom narodnom koju sam dosad sreo.

Ovaj cover me podsjetio na jednu sliku moje none, umorne od života, gdje joj je netko stavio cvike za sunce ali malo nakrivo, a ona tako neživo stoji i gleda u daljinu kao da ne postoji više ništa na ovom svijetu. Ali ovaj singl je dobar! Ne dobar dobar, ali dobar za narodnjak, što znači: muzika je tiha i čak ponekad stane; žena relativno ugodan pjeva; i ova druga pjesma počne dosadno ali onda se pridruži jedan urnebesan umirući glas u duetu. I najbitnije - pjesme su kratke. O moj bože kako su divno kratke!

Iako mi je na prvo slušanje sve bilo tu negdje, ovo su relativno različite pjesme. Prvo je neka grozna festivalna "vidite nas kako smo super, promjenit ćemo svijet". Onda ide jedna pretenciozna (ako ti je pola pjesme u vokativima, zapitaj se) koja od Jelene jedino spominje ranjenog jelena pa je možda naslov kriv? Ah Nikola, ne shvaćaš ti metafore. Na koncu imamo jednu kao da ju je Mišo odbacio i jednu, ne znam kako da to nazovem, Bizetić Klasik: muziku za ljude koji su poetski raspoloženi. Najgore ljude.

Osim zadnje pjesme koja je ok balada ugušena u saksofonu, jedino što je imalo zanimljivo na ovoj ploči je kvazi-dalmatinska "Fešta" koja, ruku na srce, nije najgori fake damatinski naglasak na svijetu, ali onaj naglašeni "dojti" i "liči" izgovoreno kao "liječi" izdali su ovog srbočetnika.

Kakva je ovo kul naslovnica za ovakva šaputanja na jastuku kakvih bi se i Balašević sramio? B-strana je srećom nešto bolja, čak se i nekakav instrumentalni outro pojavi, ali puno je to premalo.

Neznam kakav su "Bombaši" film - na prvu izgleda neki standardni partizanski - ali ovo je neka pravo depresivna muzika, prije za kakvu urbanu egzistencijalističku dramu. A mogao je Boris i još koju notu napisati, a ne da se jedna melodija ponavlja non stop kroz cijelu temu.

Trudim se, Borise Bizetiću, iskreno se trudim! Ali tvoje pjesme su to bolje što se ja manje trudim slušati. Ovako primjetim da su svi tekstovi bogsačuvaj banalni, s najočitijim mogućim rimama, i svaka pjesma kao da se trudi biti bezveznija od prethodne. Ajde jedna pjesma koja mi se donekle sviđa je "Sami smo krivi", ali 1 u 12 (dvanaest pjesama na ploči, ej!) nije baš neki uspjeh.

Ja sam seljak mislio da je Durmitor negativac iz Gospodara Prstenova, kad ono planina. I dalje, "Durmitorka" je daleko najbolji naziv pjesme s kojim sam se dosad susreo, a kombo "Vasojevka/Durmitorka" teško da će itko nadvisiti. A muzika ko muzika, pada na onu stranu manje naporne narodne.

Bizetić je zasad personifikacija "bezvezno ali slušljivo" žanra. Ali ako još jednom čujem pjesmu u kojoj on kaže nešto i onda onaj grozni ženski vokal ponovi zadnju riječ, dat ću mu jedan da ga jebeš.

Očito Bizetića lakše probavljam u manjim količinama, jer dok mi je "Ne verujem" na albumu bila samo još jedan davež u nizu, na singlici se usuđujem reći da i nije tako loša. Ali vidi ga, uz ovu svijeću s gitarom, i jebenim klavirom u pozadini! Ne vjerujem!

Boris nastavlja po muzici za domaćice, ja nastavljam po Borisovoj diskografiji...

Sintisajzer glasovi, malo življi tempo, i jedna dedićevska s nesramotnim tesktom - ajde, nije ludo bolje od prethodnika, plus ga definitivno vrijeme nije mazilo, ali je barem malo drugačije. Najviše me čudi zaokret od onih proljeva u bukvalno istoj godini! Nadam se da će nastaviti u istom smjeru.

Isuse znam ovu pjesmu! Bila je na nekoj kazeti dječjih pjesama koju sam imao kao mali. I tamo je bila puno puno bolje napravljena! Ovo zvuči kao da je Boris uhvatio gitaru, a Mate, koji inače čisti studio, uzeo olovku pa udarao po stolu. Nije da su neke pjesme, ali mogao si ga brate malo isproducirati.

Dobro, svatko je morao tu i tamo odradit svoj dio propagande. Ali ček, ček, je li to reciklirana muzika iz Bombaša? I ne bi li i drugašić napisao bolji stih od "I sada dok svoju slobodu dišem, o njemu ovu pesmu pišem."? I jel to stvarno kombinacija funky gitare i harmonike? Evo trojka, ali samo na bizarnost. Dobar cover btw.

Dosad sam imao priliku naučiti: ako ne znaš što je, vjerojatno je geografski pojam. U ovom slučaju, Krmpote. Odlična riječ, Krmpote. A pjesme... nije da se Bizetić ne trudi, evo čak su pjesme postale malo različitije. Ali u meni opet izazivaju istu reakciju, želju za gašenjem i slušanjem glasnih gitara, glasne truba, glasne harmonike, bilo čega samo ne Borisa Bizetića. Možda ga ne bi trebao slušati po redu?

Ove dvije vesele i jako slične pjesme kao da su ispale sa Splitskog festivala. Nije Zvonko neki izvanredni pjevač (a nisu ni ovi utopljenici od njegovih bek vokala), ali pjesme su dovoljno ljetne i opuštene da im dajem prolaz.

Iako i dalje sastavljen od proljevastih balada, ovaj album je ipak za nijansu slušljiviji od većine prethodeće Borisove diskografije. Ne znam radi li se o boljim pjesmama, aranžmanima ili čemu već, ali nekoliko boljih pjesama zvuče skoro kao prosječni Balašević s lošijim tekstovima. Što je svakako napredak!

A ja mislio kako su samo 3 Tamare u domaćoj muzici! Ruku na srce, ova je s razlogom zaboravljena, s retardiranim stihovima poput "Ako već ljubav brišeš, zašto mi pisma pišeš". (Stvarno? Zbilja nisi mogao smisliti ništa bolje da se rimuje sa pišeš?) S malo bolje strane je "A ja" koja zvuči kao Đole prije Đoleta, ali bez ugodnog Đoletovog glasa i simpatičnog Đoletovog teksta.

Prva strana je spora generična tugaljka "Tužno tužno svirajte mi nešto itd". Dosadno ali nenametljivo (eh, nenametljivost, najbolja vrlina narodnjaka). Druga pak krene bjesomučnom brzinom (kao da je iz nekog crtića muzika), i baš sam se poveselio kadli Mladen počne pjevati DUPLO SPORIJE NEGO U PROŠLOJ PJESMI. Jako čudna kombinacija.

Ovdje je predstavljena jedna fina paleta seoskih ljubavnih problema. Ima tu svega, od "Volim ga a on voli drugu", "Volim ga a on to krije" do "Svi me momci vole". Tu je i neizostavna savjetnica majka koja u prve dvije pjesme uglavnom nabija komplekse svojoj kćeri.
Muzika je izdržljiva, iako bih se mogao zakleti da sam pola ovih melodija već čuo.

Čak i na zalasku diskografije, Dušan može odraditi solidnu singlicu. Ne pretjerano originalnu, s ne pretjeratnom dobrom B-stranom, ali i dalje solidnu, dobro otpjevanu singlicu.

Turistička Zajednica Jugoslavije u suradnji s Dušanom Jakšićem predstavlja... Dobro, samo su prva i zadnja vezane uz promociju prirodnih ljepota, ali to su ujedno i najbolje pjesme na ploči! Vesele i opuštene poput ljetnog dana kad ti se ne radi ništa nego leži uz rijeku... argh, bemti subliminalne poruke.

Stvarno sve korektno obavljeno: niti buši mozak, niti traje zauvijek. I melodije su "ovo je neki pradjed kolo igrao" a ne "ovo trešti iz bijelog mercedesa". Usto, "Kaleš bre Anđo" mi je jedna od najdražih otkrivenih pjesama, Danica nije baš neki glasovni kapacitet, ali je ok otpjevala.

Ovo je genijalno bizarna ploča - kako Jugoslavenski radio nije dozvoljavao emitiranje beat glazbe, momci su odlučili snimiti beat obrade klasične glazbe (zato i odijela, pretpostavljam) i nizom okolnosti postali prvi yu rock bend koji je izdao ploču u inozemstvu. Muzika je, kao većina instrumentalnog rocka tog vremena prilično slušljiva i prilično... ista. Ali zato priča picu prodaje. (I uz sve to, u ovom bendu je karijeru započeo Boba Stefanović! Ovdje ga se, doduše, ne čuje.)

Još dvije savršeno zaboravljive pjesme od Ambasadora. Fascinantno da je tako bezvezan bend toliko materijala uspio proizvesti - kao da su se trudili biti sušta suprotnost opskurnom bendu koji izda jedan savršen album. Ne, oni će izdati dvadeset sranje singlica! I bogme jesu.

Nije ti loša ironija, Žika. S jedne strane staviš "Nek žive mladenci", a s druge "Najgore je biti u braku", pa se ti sad misli. Ali taj, pretpostavimo namjerni dašak kreativnosti je jedina pozitivna stvar koja se može reći o ovom zapomaganju uz harmoniku.

Čini se da da mi je zasad mjera od dvije pjesme po singlici limit za narodnjake. A jadan Toma, baš je čovjek za zaboraviti - niti je ultra grozan, niti je dobar, niti ima trashy cover, niti je snimio milijun albuma, niti je snimio samo jedan. Još dok sam ga slušao, zaboravio sam na njega.

Zasad sam na ovom projektu uglavnom izbjegavao albume, a pogotovo izbjegavao albume autora za koje znam da su bezveznjakovići - ako mi nakon dvije pjesme shvatim da je ploča dosadna, kako ću se živ natjerati da poslušam ostalih pedeset? U tom, i samo u tom kontekstu, Jasna Zlokić je bila ugodno iznenađenje - deset pjesama većinom lagano veselih, taman za neki lokalni otočki radio. Možda sam malo prevelikodušan u ocjeni, pa je ostavljam nekom budućem Nikoli da je slobodno smanji. Ako se usudi opet poslušati cijeli album.

Mislio sam da kužim ove Dubrovačke Trubadure - oni su trubaduri i iz Dubrovnika su - ali ove Bundeve i Tikve se nikako ne ukapaju u to shvaćanje. Najbolje je od svega je kad na početku prve pjesme zapne ploča a da tkogod je prebacivao nije primjetio.

I ovo je kraj desetogodišnjeg Alminog putovanja od "Lepe Ciganke". Je li se nešto promijenilo? Pa, livadu i čednu haljinu zamjenile su mad max frizura i gole butine; harmonike su zamjenile sinisajzeri; pjesme su više manje iste, ali mrvicu slušljivije (možda zbog instrumenata - ne mogu se natjerati da poslušam opet i provjerim). Sve u svemu šteta što nije svemirski synth pop koji je cover obećavao.

Eto još jednog slučaja "Ne bih u sto godina pogodio da iza ovog covera stoji ovakva muzika", ali počinjem se polako navikavati na to. Inače, ok šlageri, ali ništa više.

Buldožere, oazo moja u pustinji narodnjaka kroz koju sam se večeras probijao! Nikad se nemoj mijenjati!

Moram imati pun kurac koncentracije da bi si ovakvo nešto učinio zanimljivim za analizirati. Avaj, ovo nije dan za to.

Možda malo nepravedno uzimam kratkoću pjesama kao vrlinu, ali ove obrade su stvarno dobre. Bisera ima odličan glas i za prvu ploču ovdje se nema što zamjeriti.

Bože, u 3 godine Biserin glas kao da je za 10 godina sazrio. I to mislim na najbolji mogući način! I dalje su obrade u pitanju, ali ovaj put za zrno žešće, s više soula i funka, a i dalje nula kenkavosti. Zanimljivo da je i Đorđe Novković imao prste u ovome, ali valjda mu tad još prsti nisi bili govnima premazani.

Mada pjesme i nisu neki vrh stihoklepstva (pogotovo je ova prva malo prefestivalska za moj ukus), Bisera to tako dobro izvede da me baš briga. Prolaz! Prolaz svima!

Kako kaže stara poslovica: možeš izvući Biserku iz soula, i ubacit je u neku malo maštovitiju baladu koju potpisuje Kornelije Kovač, ali to će i dalje zvučat prilično dobro unatoč B strani koja je pop pjesmuljak. Baš kako su naše bake govorile.

Eh, i sad smo je malo previše izvukli u pop vode. Iako obje pjesme Bisera uspjeva popraviti svojom izvedbom (pogotovo "Maglovit Dan"), i dalje žalim da materijal nije malo bolji.

Bisera pjeva dvije balade. Jednu je napisao Biserin šogor, drugu je napisao Kornelije Kovač. Ako se obje kreću brzinom od 45 okreta u minuti, kako to da je jedna odlična, a druga šugava?

Mislim, jesu to sad balade, i balada kao balada naravno da mi neće biti super zanimljive. Ali mora čovjek primjetiti da su to vrhunski aranžirane i otpjevane balade. Pa eto, balade.

Četiri pjesme ravne ko Vojvodina - pjesma krene, malo pričamo s majkom i bojimo se oca, i paf pjesma stane. Nema pojačvanja ni, stišavanja, nema solaža ni prijelaza ni refrena. Samo Milica sa svojim nazalnim glasom i ansambl kojem je netko rekao "Nemojte slučajno da netko obrati pažnju na vas!". A poznavajući drugu stranu medalje, ne govorim ovo u negativnom smislu. Jedna pjesma koja je malkice bolja od ostalih je ova u kojoj siluje neku ružu.

Dvije lijepe, kao i uvijek odlično otpjevane pjesme. Pogotovo ova druga melankolična bosanova, u kombinaciji sa Biserinim sanjivim glasom, skoro pa poželim cijeli album toga (što je prvi put otkad sam započeo ovaj projekt!)

Nisam u potpunosti siguran što dijeli dobru od bezvezne pop pjesme, ali vjerujem da na-na-na-kanje ima udio u tome. Kako god bilo, još se nije dogodila da Bisera ima dvije slabije pjesme na singlici, pa tako i ovdje B strana rastura.

Jebiga, ne može se ništa zvati "Luda kuća" i biti dobro. A B-strana se malo previše približila narodnome za moj ukus. Ali, dobro je, to samo znači da ipak nisam ludo zaljubljen u Biseru pa joj zato dajem visoke ocjene, nego mogu biti i objektivan kad joj singl ne valja. (Ali i dalje te volim, Bisera. Oprosti mi!)

Baksuz Band bi za mene bili još jedan "našli se momci iz kvarta" opskurni zaboravljeni bend, da nisam našao facebook grupu u kojoj je valjda neki od članova zapisao čitavu povijest grupe. I, gle čuda, Baksuz Band je nastao tako da su se našli momci iz kvarta, i svirali rokenrol. I nije to nikakav pametni rokenrol, ali ni nikakav naporni vrišteći rokenrol - samo dvije normalne, zaboravljene pjesme.

Nije se puno promijenilo za Baksuze - sprijeda generični rokenrol (malo bolji od prethodnog), straga balada za stiskavac (malo lošija od prethodne). Ali valja pohvaliti obrat koji su dodali na pjesmu s naslovom "Ja imam curu", iako ni sam ne znam što sam od tog očekivao.

Ovo je slušljv narodnjak: intrigantne harmonike, neretardiran tekst, singlica sa dvije pjesme. To je maksimum koji mi Beba Tošić u ovom trenutku života može ponuditi.

Konačno, odličan koncept za pjevačicu kao što je Bisera! Na trenutak ostavivši generične Korni balade, ovaj dvostruki EP sakuplja dvanaest kratkih pjesama iz pera pjesnika Bore Ćosića o najobičnijim predmetima - nogavicama, plijesni i vremenu. Odlično uglazbljene i otpjevane, zašto ovaj album nije zaslužio desetku? Eh, pa, koncept je stvarno dobar, ali pjesme su... onako. Iz nekog razloga Bora inzistira da se baš svaki stih rimuje sa prethodnim (a Bisera to pri pjevanju baš naglašava), i to nekad funkcionira, a nekad baš i ne. Rime su teške, jebiga, a kad ih toliko forsiraš onda sve polako postaje predvidljivo. Usto, koliko god cijenim da su pjesme kratke i dosjetljive, nekoliko ih ima jako sličnu melodiju. Eto, moglo je fantastično, a ispalo samo dobro.

Davne '64. Crveni Koralji bili su vrhunac električne glazbe pa ih je tako i Ivica Šerfezi uzeo za "Crvene Ruže", obradu koja će postati jedan od njegovih najvećih hitova. Da, to je taj iskonski rock'n'roll s protagonistima pjesama koji bi umrli na mjestu da ih djevojka pogleda ili nedajbože dotakne. Ali sve u svemu, simpatično i slušljivo.

Sedamdesetih je Mišo bio u punom zamahu, pa je zašto ne iskoristiti isprobanu formulu na još jednom mediteranskom mužjaku? Naravno, duo Novković/Kalođera je za kormilom ovog glazbenog isprdka, s fantastičnim rimama poput "tebe/mene" i "volim/molim". Ne dajem 2 jer je eto ova B-strana generični pop, a ne generični proljev.

Neznam zašto su mi Makijeve B-strane uvijek puno bolje od naslovnih pjesama (dobro, puno je možda malo presnažna riječ), ali to je i ovdje slučaj s ugodnom akustičnom baladicom "Moj Život".

S početkom prve pjesme sinulo mi je da bio ovo bili skroz korektni instrumentali za, npr, čekanje telefonskoj linije neke osiguravajuće kuće, ali čim se umirući Makijev glas uključi dođe mi da poklopim slušalicu.

Džo možda nije neki pjevač, ali... Ma zapravo, može i bez ali.

Još jedan Maki, još jedan Novković; još jedna umiruća s jedne, "vesela" s druge strane. I zbog te vesele opet ne dajem dvojku, jer eto, veselo.

Ovo je malo zbunjujuće - znači imamo obradu Hanka Williamsa koja u originalu počinje s "Good Bye Joe" i pjeva o povratku kući gdje će se jesti Džambalaja, a u ovoj obradi se radi o nekom pjevaču koji se zove Džambolaja; i onda imamo Novkovićev original koji se zove "Good Bye Joe" i pjeva o povratku kući, i obje pjesme pjeva Džo Maračić Maki. Ali za Makijeve standarde, pjesme su podnošljive i teška srca moram priznati da mi puno bolje paše jugo country nego jugo dalmatinske.

Uz jednu generičnu splitsko-festivalsku (koja bi se, ruku na srce, komotno mogla naći i na današnjem festivalu), ovaj singl ima tu čast da sadrži prvu pjesmu Džoa Maračića koja mi se zapravo sviđa - "Žaneta - Žani"! I gle čuda, autor nije Novković, nego ni više ni manje nego Kemal Monteno. Da se razumijemo, pjesma nije nikakvo remek-djelo i tekst joj je u najboljem slučaju besmislen, ali prateći Makijevu diskografiju, zadovoljit ću se i s ovim.

Za početak, ovo je najgori mp3 koji sam čuo dosad - neznam je li kaseta bila toliko izlizana od nebrojenih preslušavanja ili osobu koja je ripala samo nije bilo briga. A album je zapravo izbor dosad objavljenih singlica - premda, s obzirom da je od 14 pjesama 10 završilo na albumu, vjerojatno se više radilo o "ajd samo tutni sve to na kasetu" nego o nekom promišljenom izboru. Dvije dosad neobjavljene pjesme na albumu su nemušti rock'n'roll "Mala trčim za tobom" te "Ona plače" koja je tekstom i melodijom bizarno slična Ivčićevoj "Neka nek se zna" - koja će izaći tek za 2 godine! S obzirom da obje potpisuje Novković, nekako nisam iznenađen.

Drago mi je da su na naslovnicu stavili fotografiju s Makijevog nastupa, jer sam ga upravo tako zamišljao: statičnog i stisnutog u bijelom odijelu i grozomornoj frizuri. A o naslovnici pričam jer stvarno nemam ništa pametno za reći o ove dvije pjesme - nisu pregrozne, a definitivno nisu dobre.

"Dal se sjetiš" je, barem prema popularnosti na youtubeu, Makijev najveći hit, al nek sam proklet ako se po ičemu razlikuje od ijednog drugog Novkovićeg proljeva druge klase koji se slio niz Mišin brk i završio u Makijevom. Kao i uvijek, B-strana je bolja.

Još dvije generične balade s melodijama tako poznatim da su ili pokradene ili kasnije reciklirane sto puta (pogotovo ova druga gdje mandolina svira nešto jako slično Oliverovoj "Meni trebaš ti"). Ali omot kaže da je ovo srebrna ploča, što će reći da je 50.000 kućanstava slušalo Makijeve lake note - tko sam ja da tu pametujem jel plagijat ili nije? Narod je svoje rekao.

Zagreb, Split, dobro se Maki nafestivalio te 76. Tako nam je pripremio još jednu impersonaciju Miše, samo je to neki plahiji i nježniji Mišo koji ne diže ruke na publiku niti itko pjeva za njega. S druge strane, tu je ponovno koketiranje s countrijem prema kojem imam stav kao i prema vesternima iz Zlatne Serije: šarmantno, dok je u malim količinama. Najčudnije izgovaranje riječi "juanita", doduše.

Prvo i prvo, kakva je ovo stravična naslovnica? Drugo, makli smo se od Miše, i završili u Novim Fosilima, s fantastičnom peterostrukom rimom "moje/tvoje/dvoje/stoje/boje". Uf. Ma jesu brojalice, no barem su mala promjena nakon balada. Ali i dalje mi duguješ country album Maki!

Đo Maračić Maki i koncept album - tko je ikad pomislio susresti ta dva pojma u istoj rečenici? Ali zbilja, ne sjedi zaludu nasmiješeni Maki obučen u kauboja na pruzi njujorškog predgrađa - ovo je ploča ciljano snimljena za jugoslavensku emigraciju. Više od pola pjesama eksplicitno spominje odlaske, povratke, pisma kući i stare krajeve, a aranžman velike većine je country western (dosta su ih vjerojatno i plagijati, eh Novkoviću) - sve prilagođeno za poamerikanizirane ukuse naših iseljenika. I to sve više-manje funckionira. Čak je i grozomorna "Srce ti je kamen" u ovoj verziji sa slide gitarama maaalkice podnošljivija. Highlightovi ploče su kornigrupasta "To Je Bila Priča Oca Mog" i "Sanja". Jedini misterij je kako ovdje nije upala "Moj život" koja bukvalno prepričava odlazak u Ameriku brodom i ostavljanje roditelja. Da, bila je na prošlom albumu, ali kad je Makiju bilo teško ponoviti pjesmu?

Uf... Evo nas nazad u najgoroj Makijevoj varijanti: muzici za domaćice i sve koji se tako osjećaju.

Ne, to nije duet, to su Maki i "ženski glas" kojeg ćemo u svojoj beskrajnoj velikodušnosti čak i imenovati. Ali i da je doveo još pedeset ženskih glasova, ne bi spasio ovu tugu od balade. Kao i uvijek, B-strana je neka dovoljno glupavo vesela da mu dam ocjenu više, ali neće ti to zauvijek vrijediti Džo!

Ovo je možda vrhunac Makijeve hortikulturalne karijere, ali nažalost ne i glazbene.

Možda sam subjektivan, ali Maki sa Splitskog Festivala je ipak za nijansu bolji nego Maki sa Beogradskog Proleća. Ali tanka, tanka je to nijansa.

Eto, konačno se netko potrudio (Rajmond Ruić u ovom slučaju) i, umjesto da obriše guzicu o notni zapis i dadne ga Makiju, zapravo napisao dvije poštene pjesme. Je li to bilo toliko teško?

Maki u kožnjaku sa značajnim pogledom i naslovom "Nisi više ono dite" možda jest prizor kojeg svako kućanstvo mora imati, ali glazbeno me nije oborio s nogu. Možda jer nastup na Splitskom Festivalu podrazumijeva odstranjivanje bilo čega zanimljivog iz pjesme i utapanje u mandolinama?

Povratak šuštave kasete! Povratak stravične naslovnice! Ali osim tih tehnikalija, ajme koji dosadan album! Ovdje su okupljene najbezveznije od singlica (ili su s ovog albuma odabrane kao singlice, nisam siguran u kronologiju), a one koje nisam dosad čuo su još gore! Uvelo cvijeće (naše sreće), prazna čaša (ljubav naša), i lišće pada (zadnja nada) tek su neke od grozota koje ovaj album pruža.

E jebeno ste se namučili da složite ovu kompilaciju tako što ste uzeli Makijev najveći hit i dodali JEDANAEST OD DVANAEST pjesama s albuma "Srce moje i tvoje". I ne, ako ste se pitali, taj album nije bio uspjeh do uspjeha.

Osamdesete nikog nisu štedjele, pa tako ni Makija koji se na ovoj ploči hrabro odlučio za astronaut iz budućnosti look. Šteta što i glazba nije pratila styling jer smo ovako završili s dvije nezanimljive, ali barem malo raznolikije pjesme. Prva je za razočaravanje djevojke kada shvati da su je odabrali samo jer joj se ime rimuje s moga, tvoga i Boga. Druga zvuči kao da ju je napisao 16-ogodišnjak koji pokušava osnovati rock'n'roll bend... ah, izgleda da je tu napisao Maki.

Miro Ungar možda je dosadno zavijalo (čemu svjedoči i B-strana ove singlice), ali valjda je još u 4M naučio što raja voli. A raja voli duete oca i preslatkog sinčića! Pogledajte mu samo tu kapicu! Pjesma me malo iznenadila jer sam očekivao da će kulminirati s Mirovim priznanjem da stvarno voli svoga sina, ali ne, sve je ostalo na nabranju djetetovih mana, i dječakovo uporno ponavljanje kako ga otac sigurno voli. Baš kao prava obitelj!

12 godina kasnije i Alan je postao punoljetan, Miro i Tereza su se razveli, a mi dobismo drugu stranu obiteljskog dueta. Ni u ovom slučaju ne piše se dobro djetetu, s ratobornom majkom koja ga jedva čeka šutnut u vojsku - "Za svaku majku to je dika kad ima sina vojnika". Tereza je super kao i uvijek, a Alan stvarno nije neki pjevač - ali samim time mi je simpatičan jer se vidi da su ga gurnuli u ovo i da se samo trudi da ne bude pregrozan.

10 godina karijere nije dugo razdoblje, ali Džo je na ovom albumu jednako dosadan i bezvezan kao i prvog dana. Štoviše, čini mi se da je ovdje otkrio nove granice plahosti i beskičmenjaštva, kako u načinu na koji pjeva, tako i u samim tekstovima u kojima se većinom zahvaljuje izgubljenim ljubavima ili moli njihove sadašnje muževe da ih čuvaju. Također, Maki je po naslovima valjda najposesivniji pjevač ikad, pa nakon "Zlato moje", "Srce moje" i "Sunce moje", eto sad imamo i "Dušo moja, željo moja". Šteta, naslovnica je baš obećavala.

Žao mi je što se s Makijem rastajem uz ovaj očajan, očajan album, ali utješna je činjenica da je Maki danas sretan u Americi gdje živi sa svojom obitelji, pilotira avionima i nastavlja glazbenu karijeru kao Mac Miller. I njegove pjesme, koliko god grozne bile, i danas imaju nekakvu publiku. Ono zbog čega mi nije žao je pjesma "Siroče", koja je tako nenamjerno urnebesna da sam se više puta umro od smijeha slušajući je. Odlazak u stilu, Džo.

Danas sam naučio da je moja nemeza Đorđe Novković imao vlastiti bend u kojem je bio gazda i svirao klavijature. Trudeći se iz petnih žila ostati objektivan, moram priznati da su ovo dvije neloše pjesme s dobrim pjevačem (koji se zove Čobi! Čobi Čobi Čobi-) i kul saksofonom koji svako malo napravi braaap braap.

Koja shizofrena ploča - s jedne strane počnemo s recitacijom toliko groznom i besmislenom da ju je neugodno slušati, a s druge strane završimo s totalno zakon obradom "Soul Fingera". Neugodnim trenucima unatoč, ovi mladi crnogorci stvarno odlično zvuče kad se rasviraju. Samo nek se ostave poezije.

Jedna stvar koje me uvijek nervirala je kategorija "zabavne glazbe". Mišo je kao "zabavnjak", ali zabava je zadnja riječ kojom bi opisao njegovu glazbu. E, ali ovaj bend - ovaj bend! Možda samo sviraju covere, ali sviraju ih dobro, sviraju zabavno, i najbitnije, biraju odlične pjesme. A i raznolike - samo na ovom EP-ju imamo 3 različita jezika i instrumental. A svaka je odlična!

Crnogorska petorka ovaj put s originalnim materijalom - i prilično su dobri. Odradili su to po principu: malo domoljubno, malo popularno, malo veselo i malo ozbiljno. I znam da sam ih kritizirao zbog grozne poezije, ali slušam ovu "Možda je kasno, možda je i rano" i skužim - pa to je zapravo prilično pametno sročeno.

Znam, ovo su obrade, i to dviju prilično poznatih pjesama, ali em su odlične pjesme, em su odlične obrade, em pjevač toliko dražesno pjeva s naglaskom i krivim tekstom da jednostavno moram dati visoku ocjenu.

"Svađamo se" je jedna zabavna kornigrupasta zajebancija, mogu zamisliti socijalistički stan u kojem se odvija radnja pjesme. "Volim te" je... eh... radije nemojmo o "Volim te".

Ne znam pokušavaju li ovi momci stvoriti dojam da su ploču snimili na terasi nekog hotela punog stranih turista, ali ja ih svakako tako zamišljam. Ovdje se po prvi puta petorci priključuje i misteriozni ženski vokal s kojim su obradili narodnu "Ajde Kato" - pola na našem, pola na njenom, engleskom. A tu je i nabrijana obrada nekog danas zaboravljenog hita. Montenegro 5 je kasnije snimio i album (uglavnom kolekciju dotadašnjih ploča i još koju obradu), ali, avaj, izdan je u Švicarskoj.

Sjećam se kako s deset godina sjedim pokraj radija i na kazetu snimam pjesme s top liste Radio Dalmacije. A ako je djetetu u 90-ima to bio jedini način da sluša "Vozimo se 100 na sat" Ive Amulića kad god poželi, mogu zamisliti koliko je 1964. radio značio prosječnom tinejdžeru. Prvu ploču hitova Radio Sljemena većinom sačinjavaju obrade (pretpostavljam) popularnih pjesama tog vremena. Ali oprezne su to neke obrade, kao da su još svi nesigurni da li bi se takva muzika uopće smjela puštati na radiju? A tu je i Arsen, čiju kvalitetu počinjem primjećivati tek kad je u ovakvom društvu.

Sviđa mi se Melodija Tjedna jer su pjesme sve po odabiru slušatelja (kao prozor u uho naroda), ali u principu je to Hit Depo šezdesetih. Standardno, tu su dvije korektne, pomalo vremenom pregažene obrade, a domaće snage predstavljaju famozne "Vrbe" (iz nekog razloga, bolje nego kad sam ih prvi put slušao) i grozni grozni duet Marka Novosela i Zdenke Vučković koji je odagnao i najmanje simpatije koje sam ikad gajio prema dalmatinskim melodijama.

Obrade napadaju! Ali lijepe su to obrade, s dobrim pjevačima i orkestrom punim gudača. Što da kažem - pogodile su me u žicu (ahaha, ali zaozbiljno, dobro je ovo).

Ako je prethodni album bio kompilacija lijepih orkestralnih obrada, ovo je njihov dosadni rođak iz Rusije (ne znam zašto samo rekao iz Rusije - nijedna obrada nije ruska i jedina pjesma u kojoj se spominje Rusija je i jedina dobra na albumu - ali sve je tako ruski tmurno i depresivno). Usto imamo čak dvije obrade Roya Orbisona (šta je izašao članak o njemu u "Mladom partizanu" pa su se svi pomamili da ga obrade?) od kojih je "Privlačna žena" nešto najtužnije/smješnije što sam odavno čuo.

Zajebano je biti kantautor te šezdesetpete, kad raja sluša samo obrade. A nije lako bilo ni obrađivačima - tko li su samo Boro Petrović i Melita Poljanec, i kamo ih je život ponio nakon ovih izvedbi? Jesu li to naši prvi one hit wonderi?

Kratko je trajala Melodija Tjedna, a umrla je kako je i živjela - sa sporim šlagerima, nekim dosadnim, nekim ugodnim. Hajlajtovi ovdje su Marko Novosel s jednom lijepom talijanskom obradom, te valjda prvi ikad snimljeni i jedva prepoznatljivi Mišo Kovač.

Otišla draga; umro ćaća; siromah sam; otišao ja da pijem jer je opet otišla draga. Eh gvozdene, srećom imaš ugodan glas pa te se lako ignorira.

Trebalo mi je puno slušanja da se sastanem s ovim albumom, a i dalje se nismo baš razumjeli. Glazbeno, cijenim raznolikost među i unutar pjesama, ali ovaj žanr (post-punk?) stvarno nije moja šolja čaja. Tematski (eto, čak sam i prijevode pjesama tražio), ima dosta dobrih tekstova, većinom društveno-morbidnih. "Praslavan" je recimo odlična jedna pjesma. Ali sveukupno je sve nekako preškripavo i derajuće da bih s guštom odslušao od početka do kraja.

Ovo je puno bliže mom ukusu od prvog albuma. Počinje s genijalno blesavim "Vaterpolistima" koji, osim vokala, kao da je skroz drugi bend snimio. A i ostale pjesme su sve malo melodičnije, pjevnije i... običnije? Ali na dobar način! Plus, skoro svaka ima neki zanimljivi dio koji uskoči taman kad postane dosadno. Ali i dalje ostaje činjenica da nemam ama baš nikakvu emocionalnu reakciju na njihovu glazbu. Možda jer su Slovenci?

Kao da su čuli moju kritiku, ovaj album se iz petnih žila trudi biti ozbiljan i emocionalan. Nažalost, rezultat toga je da svaka pjesma traje sto godina i da Predin počne vikati KAD JE NEŠTO JAKO JAKO BITNO. Prosječnu ocjenu dajem samo jer mi se sviđa "1. maj", a "Lipa zelenjela je" je jedna od naj-wtf pjesama koje sam čuo na ovim prostorima.

Postoje bendovi koji tek uživo uspiju prenijeti svu energiju koju njihova glazba sadrži. A postoji i Lačni Franz koji uživo zvuče više-manje kao i na ploči, samo malo tiše.

Nepisano je pravilo glazbene umjesnosti da pjesma ne može biti dobra ako sadrži snimku djeteta mlađeg od 3 godine. I onda pogađajte kako zvuči singlica u kojoj jedno takvo derište ne samo priča, nego je i glavna tema obje pjesme. Bizarno, a opet generično. Btw onaj grozni smijeh pratit će me do smrti.

Raščistimo odmah jednu stvar: Branka grozno, grozno pjeva. Dobro, uzimam joj u prilog da nije pjevačica nego glumica, a i za parodije poput ovih ne moraš biti neki pjevač. A "parodije poput ovih" su one u kojima ne samo da ti cijelo vrijeme glasno namiguju - ovo je smiješno ho, ho - nego skoro pa te uhvate za vrat i uguše pokazajući koliko je to sve smiješno. Dvije narodne parodije su "smiješne" jer jedna spominje riječ nuklearno, a druga poznate glumce tog doba. Onda ima jedna u kojoj parodira strane pjevače, ali nisam siguran da li bi to trebali biti neki konkretni pjevači ili samo stereotipi različitih nacionalnosti. Ako ništa, tu sam otkrio da je ona pjesma "Daću sve" Petra Pajića koja mi se baš svidjela zapravo ukradena/obrada mađarske narodne "Az a Szep" koju Branka ovdje kasapi. I konačno tu je "Zub zub zub" u kojem u jednom trenutku odustane od pjevanja i samo se nastavi derati. Bogu hvala pa je kratko.

Prva polovica mi je jako draga jer je dokaz kako se u 50 godina imitacije regionalnih naglasaka nisu nimalo promjenile. Monolozi su inače simpatični (na neke sam se čak i polunaglas nasmijao), ali je zanimljivo kako je Branka samo za srpkinje smislilia šale, dok za sve ostale samo trabunja pola minute na naglasku. Druga polovica su imitacije naših pjevača koje ili dovoljno dobro ne poznajem ili su imitacije samo loše. Čak ne znam ni da li bi ih nazvao parodijama - osim retardirane Ljiljane Petrović svi zvuče više-manje normalno.

Stvarno ne razumijem ovaj bend. Sve pjesme su im objektivno dobre (i ne u smislu Yu Grupa dobre - suvremeno dobre) ali ne mogu osjetiti ni trunčicu sreće što ih slušam. Ovaj album čak ima manje škrtih društvenih balada od prošloga, mnoštvo zanimljivih malodija i riffova, pa i jednu zabavnu distorziranu rokiju - "Jebiveter", ali opet kod mene - ćorak.

Ovo je jedno od prvih izdanja Diskosa, izdavačke kuće koju sam često proklinjao i u snu se obliven znojem budio. Ali u ovom slučaju prvi mačići su neočekivano slušljivi - Miodrag ima nenametljiv glas, a umjesto grozomornih harmonika prati ga kvartet gitara pa sve pomalo vuče na tamburaše. Eto, da i to jednom bude kompliment.

Duško, fino se oblačiš, ali ovo je grozno.
"Ne kuni majko sina, kletva vise boli,
Kuni onu majko što nam tugu stvori" - netko bi mogao dobar doktorat napisati o odnosima majki i sinova u narodnoj glazbi.

Počne obećavajuće, laganim gitarskim akordima i usnom harmonikom... ali Pero je posve u pravu. Ovo je lijepa ambalaža za generičan festivalski sadržaj (zadnja pjesma primjerice kao da je ispala iz repertoara Džoa Maračića). Što zapravo i nije neko iznenađenje - Jadranka je ovdje tek pupoljak i većini je ovih pjesama tek posudila glas, a ne i srce. Jebote koja rečenica zovite Zlatka Galla.

U samu zoru Dugmemanije, i Jadranka daje svoj doprinos čobanskom rocku s neinspiriranom "Čekala sam" koju je, posve očekivano, napisao Brega. Posve NEočekivano, Brega je napisao i odličnu B-stranu "Ko zna reći" - i to je ona Jadranka koju znamo i volimo.

Nije rijetkost susresti bend poput Valentina. Sa svojim golemim rasponom od Borisa Novkovića do Crvene Jabuke, najžešće što ovi momci mogu pružiti je generičan blues riff u prvoj pjesmi. Što je i ok, s obzirom da su ciljana publika, pretpostavljam, osnovnoškolke. Treba ispuniti kvotu akustičnih/sintisajzer balada za njihanje na koncertima.

Evo i prve indie (u smislu da je neovisno izdana) ploče u jugoslavena. Radi se o jednom intimnom folk prebiranju po gitari, tematski prožeto cestama i putovanjima. Stvarno lijep album, s jedinom zamjerkom da se malo razvuče pred kraj. Bit će da je Tomaž rekao, ajde, jednom se ploča izdaje, neću sad škrtarit na pjesmama.

Uz početno iznenađenje da je Mileta muško ime, iznenadio sam se i samim sobom. Naime, "Baš je Inat Rđav Zanat" je narodnjak pa narodnjak, ali ima mali hook u refrenu koji me natjerao da pomislim: da su svi narodnjaci ovakvi puno bi ugodniji ovaj projekt bio. Koji vrag Nikola?

Iza ove nevine (i vrlo modernističke) naslovnice, zapravo se bije ljuti boj između zabavnjaka i narodnjaka. Na jednoj strani, suton popa 60-ih predvođen bizarnom "Pesmom Đerdapu" koja romantično opjevava - hidroelektranu. A na drugoj strani, udarite harmonikaši! Spašavaj se tko može!

Blargh, dosada. Da se razumijemo, Ana ima ugodan glas i zna ga koristiti, ali ove dvije pjesme su repertoar za neki srednjerazredni festival.

Ivkovići Živkovići, ja sam kroz život išao misleći da duet zahtjeva dijalog između dva vokala, ali ne! Vi ste mi pokazali da je duet kad dvoje ljudi jednoglasno pjeva od početka do kraja, bila pjesma u muškom ili ženskom rodu. Sadržajno, pjesme su standardne "drage i dragani" s hiperaktivnom harmonikom i to je sve što imam reći o tome.

Bora možda izgleda kao da bi ti prodao stojadina koji će se pokvariti nakon 10 kilometara, ali siguran sam da možemo smisliti nešto lijepo za reći o njemu. Recimo, Bora nije neki pjevač, ali obje pjesme je sam napisao i uglazbio. Bora će prosječnu pjesmu o vojničkim danima pretvoriti u urnebesan ljubomorni bromance ispad. To je sve što mi pada na pamet zasad.

Po onome što čitam na netu, ne mogu biti prestrog prema Almi. Sa 16 godina proglašena misicom BiH, cijelu mladost se trudila biti ozbiljna pjevačica, ali imam dojam da je nitko nije baš ozbiljno shvaćao. Jebiga, imati sise sedamdesetih nije baš išlo u prilog da te itko shvati ozbiljno. Šteta, čini se ok žena. I uzevši sve to u obzir, uf, koji grozan singl.

Prije Vladimira Kočiša, bio je Milorad Andrić Zec. Ne znam jesu li se morali boriti do smrti za titulu, ili je Milorad samo obećao da nikad više neće ništa snimiti. Kako bilo, lijepo li je sanjati!

Olivera, puno poznatija kao glumica, u glazbenim se vodama snalazi sasvim dobro. Šteta što se drži samo meni potpuno nezanimljivih ruskih romansi, pa tako i na ovoj ploči - čuješ jednu, čuo si ih sve.

Zašto su me nazvali Marinković-Blagojević ako se ja zovem Žarko Marinković? Gdje se skrio taj Blagojević ako ja s njim pjevam duet? Je li u ovoj brezi možda? I zašto se pobogu Nikoli sviđa refren ove prve pjesme? Je li se konačno slomio? Možda će mi odgovor dati ovo drvo ipak. Hajde da poslušam.

Za obradu jednog dosadnog marša, uopće nije loše! Pogotovo kad se na drugoj strani ostave marševa i Drini, i krene žanr rocka koji ne znam kako se zove, ali je najbliži onoj muzici koja svira kad se udomljavaju životinje u kućnim ljubimcima.

O, distorzirani vokali i ska ritmovi, melem ste za ove umorne uši. Foto Model je možda izdao tek jednu singlicu, ali meni su danas došli kao kap vode u pustinji harmonika. I dobri su, šlampavi, pitki i plitki baš koliko treba. Nemaju nešto turbo originalno za ponuditi, a opet mi je žao što nisu ostavili više iza sebe.

Evo te neuhvatljive razlike između cajke, narodnjaka i narodne glazbe (a pritom ne mislim na tradicionalnu narodnu glazbu tipa sevdalinke). Kum bi po meni bio narodnjak, Dušanka narodna glazba (ala Zvonko Bogdan) - a opet bi i pod drugim određenjem to bile dvije preduge, nezanimljive pjesme, s jedinom svijetlom točkom što je mentalni tok prve tako bizaran.

S jedne strane, imamo pjesmu o dici i lancunima koja bi se savršeno uklopila u većinu današnjih festivala (što nije kompliment pjesmi nego kritika dalmaticus genericus rodu koji je tako dugo preživio). S druge, disko poskočicu koju je vrijeme pregazilo prije nego se ova ploča otisnula. Ako je ovo bilo natjecanje, bojim se da smo svi izgubili.

Čovjek mora priznati da ima nešto šarmantno u Mex Yu žanru. Tko bi drugi tako naivno mogao romantizirati borbe pijetlova i creepy smješkanje curama na ulici? Nema tu što nismo već čuli, ali Đorđe je dobar izvođač, a pjesme su, kad već ne originalne, barem kratke i sadržajne.

Disclaimer: slab sam na usne harmonike. Zato "Muzika Je Svirala" možda nije najpametnija pjesma na svijetu, ali sama činjenica da ima usnu harmoniku u sebi daje joj plus. "Na Licu Tvom" je odlična jazzasta balada koja umjesto harmonike ima saksofon. Glavno da se puše! Ali fascinantno je kako Jadranka može na istoj singlici izdati dvije toliko različite pjesme, i tako se dobro snaći u objema.

Huesin Kurtagić se specijalizirao za suze i grobove - i neka je, jer ovo je upravo što očekujem od narodne glazbe. Tugu, jad, smrt i patnju. Treba samo čuti urnebesno tužni način na koji otpjeva stih "Napijem se vina pa sam veseo" i sve će biti jasno. Plus, pjesme su (pogotovo druga) iznenađujuće melodične.

Ima nešto mistično u ovoj naslovnici - ne znam je li to srebrno bijela kosa jedva punoljetne Hanke, ili njene oči skrivene duboko u sjenilu koje kao da ti ravno u dušu gledaju. Sva se mistika dakako raspline s prvim taktom ovog narodnjačenja, ali dajem 3 samo zbog trenutka kojeg smo Hanka i ja proveli, gledajući jedno u drugo, s 40 godina između nas.

Ivica Percl je, u nedostatku boljeg izraza, unikatna pojava. Prvi put sam ga susreo s pjesmom "Huligani" na Zagreb Festu i zvučao je kao dio svog doba, a opet potpuno drugačiji od svega drugog na ploči. Tako je i s ovim pjesmama. Zapravo, nazvati ih pjesmama bi bilo velikodušno - ovo su skromno uglazbljena poezija i protestna pisma. Čini se kao da je Ivica imao jako ograničenu količinu muzikalnosti koju je smio potrošiti na svaku pjesmu. Naslovna pjesma (i njegov najveći hit) je jedina koja ima išta približno refrenu, ali zato ostatak te pjesme jedva pa je recitacija. Ostale pjesme su isto dramatična čitanja uz glazbenu podlogu, a tekstovi su na razini srednjoškolca obuzetog pravedničkim gnjevom koji se samoproglašava glasom svoje generacije pa svako malo govori "Mi ovo, Mi ono".
Ali i uz sve to, i dalje je Ivica netko tko se potrudio staviti promišljen (ma koliko šugav) tekst u svoje pjesme umjesto standardnih klišeja. U konačnici, nemam pojma koliko je ovo zapravo subverzivno i revolucionarno bilo jedne 1968. Za dobro naroda, nadam se nimalo.

Slično kao i Montenegro 5 (a čini se i izvornije, s obzirom da su nastali '59.), 7 Mladih su izvrsni interpretatori dixielanda i obrada ostalih sorti. Toliko mi autentično zvuče, da ih čujem u backgroundu nekog meksičkog restorana ne bi mi ni na kraj pameti bilo da su snimljeni šezdesetih u jugi.

7 mladih se malo slabije snalaze u tadvremenim pop hitovima nego u tradicionalnijem diksiju, ali dobre su pjesme izabrali, pa neka ih.

Sedam prijatelja, pardon, mladih su već pokazali da znaju napraviti korektnu obradu korektnih pop hitova, a ovdje saznajemo da znaju i napisati pjesmu - pa makar i pomalo ljigavi sentiš utopljen u saksofonu kao ovaj.

Ako ništa, Mladima se mora priznati svestranost - samo u ove četiri pjesme su i crnci i bijelci i židovi i hispanjolci. I sve im odlično leži! Da se razumijemo, to je glazba bez trunčice emocionalne dubine, ali za veseli easy listening pop, više od ovog ni ne treba.

Evo dobre prilike za usporedbu 7 Mladih i Montenegro 5, s obzirom da su oba benda obradila Yellow River, i to u razmaku od 5 kataloških izdanja (što je, koliko, tjedan dana?). Repertoarom, to su dva jako slična sastava - sviraju uvjerljive pop obrade i pokoji nespretni original. Ali prema popularnosti se ne mogu ni mjeriti. 7 Mladih su bili Titov najdraži bend, 7 dana zaredom punili koncertne sale u Berlinu, a Fidel Castro im je navodno obećavao brod kubanskih cigara. Ta je popularnost posve zaslužena - osim što imaju dva člana više, primjetno su bolji i svestraniji glazbenici. Ali u ovom slučaju, obrada Yellow Rivera Montenegrovaca mi je jednostavno draža zbog skoro amaterskog šarma kojim odiše. Zato Montenegro 5 pobjeđuju u bitci za Žutu rijeku, ali 7 Mladih dobijaju rat. Btw, kakva je ovo recitacija u "Za šaku dolara" koja pretvara vestern u - egzistencijalističko romatničnu priču? Bleh!

Natruhe humora! I to suptilnog humora za koji baš i nisam siguran da je humor? Ali "Kod Kuće je Najbolje" mora biti ironična, pogotovo kad se refren raspadne u narodnjak! A i "Tko čeka taj dočeka" (da, dvije pjesme imaju naslov po izrekama) zvuči natopljena cinizmom. Kako bilo, ostale dvije pjesme su odlične - "U Stambolu Na Bosporu" je bosanska narodna koju nisam prije čuo, a "Dvije generacije" jedna krasna pedofilska.

Svi cigani koje sam dosad susreo u pjesmama bili su kako god okreneš - scenografija, bilo svirači, pijanci ili čergari. Zato mi je drago da je ova pjesma o nekom veselom mutikaši kojeg razumijem svaku drugu riječ (baš kao i u životu). Pjesma je obrada simpatičnog španjolskog hita "Borriquito", i totalno je bolja od originala. Ciga nešto priča! Doslovno deset puta zvuči kao da je završila, i onda se nastavi dalje! Kako može pjesma biti tako glupa, a tako zabavna? S druge strane, "Deda i Repa" je klasična basna, ali u ovom izdanju savršeno ispoliran primjerak dječje pjesmopriče. Osim što završi prerano - kakav je ono kraj, iščupali su repu i to je to? Gdje je epilog, gdje je pouka?

Sićušan je prostor na kojem će se susresti ukusi narodnjaka, kućanica, Pere Perića i djece. Ali 7 mladih sigurno koračaju tim prostorom kao da su rođeni da ujedine Jugoslaviju u umjereno duhovitim skečevima i gospel interpretacijama "Emine". A usto sam i naučio kog su vraga kofa i bušna.

Direktno iz crne kronike imamo jednu veselu o kleptomaniji i jednu veselu o samoubojstvu. Lijepu Janja je jedna od naših najljepših pjesama, i ovdje je krasno izvedena, ali brate malo su ga previše skratili: ima neka Janja, došo momak, op ubila se. Ajde da su cenzurirali da ne istraumatiziraju djecu, ali ako već završavaš s mrtvim tijelom u mreži, što nisi ostavio i ostatak pjesme?

Dvije uspavanke, jedna svevremenska, a jedna, eh, domaća. Nije se još dogodilo da je stihoklepstvo 7 Mladih nadmašilo njihovu sposobnost odabira obrada, ali malo po malo se popravljaju.

"U Našem Sokaku" je grozna pjesma kao otpala s repertoara Duška Lokina, ali u ovoj izvedbi je podnošljiva. "Telefon" je malkice bolja, ali ništa više revolucionarna pjesma. 7 Mladih znaju snimiti solidnu pjesmu, čak i pjesmu koja će mi se danima vrtiti po glavi. Ali tu im je negdje i limit - pjesme su im zarazne, ali nijedna ne oduševljava ni na koji način.

Očito nepoznavanje osnova astronomije nastranu, ovo je neki poluslušljivi narodnjak s neočekivanim sintisajzer bubnjevima zbog kojih mi se čini da prva pjesma vjerojatno nije s ove singlice nego s nekog CD-a 20 godina kasnije. Ali, tko bi to sad mogao provjeriti, radije zamislimo da nema bubnjeva, dajmo trojku i nastavimo dalje.

Slušam ja na ipodu ovaj album i razmišljam: "U bokte što ova žena pjeva kao da joj život ovisi o tome. A zvuči kao da je prvakinja u obaranju ruku u svojoj krčmi. Malo je čudno što pjeva u muškom rodu, ali lijepo je da narodna muzika ne radi takve rodne razlike." Možeš zamisliti moje iznenađenje, dragi čitaoče, kad sam saznao da je Radiša Urošević - muškarac. Ali i dalje vrijedi ono gore, prvu pjesmu je otpjevao s toliko žara, a druga ima fascinantan koncept ludog kamena na koji kad staneš poludiš. Eh, vrckavi narodnjaci!

Ženski dio Mirzinog Jata karijeru je započeo u bendu kratkog vijeka i turbo besmislenog imena, pogotovo kad uzmemo u obzir da su svirali nekakav disko funk. Najviše me iznenadilo koliko cure grozno pjevaju - ne sjećam se da su pod Mirzinim krilom bile ovako kreštave. A pjesme kao pjesme, standardni disko, prilično besmislene i traju sto godina.

Eto još jednog benda o kojem ne znam ama baš ništa, a po dosad poslušanom ne mogu se baš ni kriviti za to. Ovo su dvije sladunjave festivalske "držmo se za ruke i pjevajmo oko logorske vatre" pjesme, a najbolje što mogu reći o njima je da su kratke.

Iako je u principu jedna te ista pjesma četiri puta odsvirana, ovaj EP mi se neobično svidio. Je li do minimalne pratnje ili meditativnih melodija, ne znam, ali da je koju pjesmu duže dosadilo bi, da je kraće ne bi ga ni primjetio. Ovako, taman.

Đorđe izgleda kao seoski učitelj, a zapravo je vragolan iz zadnje klupe koji bezobraznim bećarcima nasmijava razred. Nažalost, njegov razred je već odavno u mirovini, baš kao i moje simpatije prema ovoj vrsti "šaljivih pjesama".

Priznanje je pola pobjede, Aco. A usto nisi ni narodnjak, nego nekakav cigansko/meksički hibrid. Ajde neka te.

Malo samokritike je dobra stvar, pa tako i imati pjesmu o tome kako si ružan. Ali spominjati to na svakoj od svoje dvije singlice već upućuje na na neki malo dublji problem. Mali savjet: ne uspoređuj se s književnim likovima, pice će misliti da si pretenciozan. Inače, obje su pjesme puno bolje od prethodnih, pjevne su, imaju različite dijelove, i zadnja ima presmiješan recitacijski dio. Aca je stvarno završio karijeru na vrhuncu.

Teško mi je reći neku pametnu o ovoj 50 godina staru singlicu s izvedbama dviju tko zna koliko starih narodnih pjesama. Može li se nešto nazvati "prosječnim", ako prosjek tada nije postojao? Može li ploča biti "ni po čemu posebna", ako prije nje ploča nije ni bilo? Na ozbiljna pitanja potiče ova prosječna, ni po čemu posebna ploča.

Muzika je ovo za babce i sve koji su na putu da to postanu. Muzika toliko lišena originalosti i stihova toliko besmislenih da se skoro pretvaraju u haikue: "Izdala si me polako. U daljini čovjek plače...". Ali u moru generičnosti pronađe se pokoja kapljica kreativnosti poput telefonskih poziva kao introa, i to ispred čak DVIJE pjesme. Zajedno s telefonskim Eliom na naslovnici, ovo skoro da je konceptualni album.

Mislim da je ovo prvi puni narodnjački album koji sam poslušao, i uf, al sam ga se naslušao. Vera kad krene ne zna stati. Prva pjesma mi se čak svidjela, sa svojom veselom melodijom i prijetnjama samoubojstvom/bijegom od kuće. Prava mala tinejdžerska drama. Ali onda se nastavi po istome: voli me, ne voli me, ah kako me volio, ah da me bar voli. Ajde čak i razumijem monotone motive, ali moraju li i pjesme biti svaka sličnija od druge? Čini se da moraju.

Neobičnog li i neugodnog iskustva. Zaintrigiran sam.

Nekako mi je nesimpatičan taj Miro Ungar, čak i kad izvodi Tom Jonesaste balade koje bi mi se u teoriji sviđale. Dvije stvari koje su mi upale u uho ovdje: 1) turbo besmislena fraza "Naša prva tisuću i druga noć"; 2) u jednom trenutku zvuči kao da kaže "Oh, Lady Mary, ne želim da budeš sam" pa sam pomislio da pjeva nekom ljupkom transvestitu.

Nije Tereza nikad škrtarila na pjesmama. Originalno izdan s "Tereza u džemperu" naslovnicom, ovaj album je već za koji tjedan proširen za jednu festivalsku pjesmu i objavljen s novom "Tereza u Egiptu" naslovnicom. Što se mene tiče, komotno su mogli izbaciti 5-6 pjesama umjesto dodavanja nove. Ovako se za svaku ok melodiju treba probijati kroz nekoliko dosadnih sintisajzer balada (uključujući i bizarnu obradu Vangelisa).

Danas sam naučio da su pjesmu "Pamtim samo sretne dane" napisali Arsen (očito, tko drugi koristi riječ "spasla") i - Kemal Monteno! I dobra je to pjesma, ne bih je svrstao u najbolje pjesme koje sam čuo, ali svakako je među boljima iz exYu. A ni B strana nije loša. Molim vas, dođite i sutra za još dubokih glazbenih analiza i promišljanja poput ovog!

O, žarka pozadino s crno-bijelo slikom djevojke, mogli smo ići u oba smjera. Ja sam se nadao francuskom popu, a ti baš u narodnjake. Doduše kad obratim pažnju pa uočim gole butine i lijepo ime Zekija, nije ni moglo ići ikako drugačije, je li? Srećom, Zekija je milosrdna, a ovo je kratko i bezbolno.

Tko je umro i tebe Kemale postavio za moralnu vertikalu društva? Koja je ovo pasivno-agresivna tvornica grižnje savjesti... Nije ni čudo da je žena pobjegla od tebe!

Možeš se ti skrivati iza gitara i orgulja, Miša, ali oboje znamo da si u srži narodnjak.

Omojbože pa to je narodnjački girl band! I pazi tu modernu naslovnicu, tanki font i instagram filter - ove cure su se rodile 40 godina prerano. Pjesme su ona probavljiva vrsta narodne muzike, preciznije ide-kolo-naokolo opsa-opsa-sa podvrste. Prva strana singlice govori o momcima koji dođu na selo pa im se kao svidi, ali neće da se presele kurbari jedni. Druga je nešto o kruškama i jabukama, tu baš nisam shvatio.

Tiiiiito, Tito, Tito! U izvedbi zbora i orkestra JNA, ova ploča doslovno vrišti "OVO JE OZBILJNA MUZIKA! OVO JE VRLO VRLO OZBILJNO!". Ono malo teksta koji mogu razumjeti je uglavnom "Tito, tito, tito". Ne, ček, evo jedne lijepe kitice: "Ti si simbol slobode i sreće, ti si naše najmilije cvijeće." Stvarno? To je najbolje što ste mogli smisliti? (Opsjednutost usporedbe Tita s botaničkim pojmovima tu ne prestaje). Sve u svemu lijepa kombinacija motivirajućih taktova i pranja mozga.

Eh, rutinski Novković. Bar završi u razumnom vremenu.

Vidi se da ovo golobrado lice nije još života vidjelo kada ga sva ta ljubavna bol nije u pijanstvo otjerala. (Istina, spominje se neki grob, ali predbacimo to mladenačkom dramatiziranju) No Žika je mlad i siguran sam da će u budućnosti pronaći bolje načine za nošenje s problemima.

Ne znam kome je neugodnije - Gvozdenu, golubu, ili meni koji sam shvatio da susjedi kroz zid čuju svaki narodnjak koji puštam zadnjih tjedan dana. Ima tu trag nekog poetičnijeg sevdaha, ali previše je nemušto, kilavo i kukavo.

"Spavam, jadna, u drveni krevet. A moj Mile u Apolo devet" - e ovako se prave narodnjaci! Malo glupavo, malo šaljivo, ali u suštini s komentarom na stanje suvremenog čovjeka. Najviše me iznenadilo koliko ove pjesme nisu lijene. Sve imaju minimalno ponavljanja, čak ni u refrenu. Ok, glazbeno su derivati derivata i melodije koje sam (nažalost) sto puta već čuo. A i Obren zvuči kao kakav krezubi maloumnik. Ali, kvragu sve, narodnjak koji nije "jao dragi" ili "jao majko" je vrijedan svake pohvale.

Bio sam uvjeren da me iza ovog autističnog naslova čeka pola sata dosadnih solaža. Ali iznenađenje - zapravo se radilo o sat vremena polu-dosadnih solaža! (naime, poslušao sam album dva puta). Najveća vrlina ove ploče je što
je raznolika (koliko to već gitarski instrumentalni album može biti), pa sam umjesto na drugoj, interes izgubio tek oko šeste pjesme. Sve u svemu, vrijedno podloge za izvlačenje kuglica na Tv Bingo showu.

Njemački gospodin Will Brandes, miran obiteljski čovjek i izvođač megahita Baby Twist, odlučio je još jednom uploviti u jasličarske vode, ovaj put pod krinkom Bossa Nove. Dragan Toković je očito bio previše zazuzet tonućem u narodnjake da bi reprizirao svoju obradu, pa su na njegovo mjesto uskočili 4M. Bez brige, i dalje se radi o iznimno iritantnoj pjesmi. Singl izvlači nešto ugodnija "Uspavanka 4M", čiju raštimanost prepisujem prije lošem gramofonu nego M-ovcima. I super kako je ime Ankica, tada dječje, danas postalo ono kako se zovu tete u Konzumu.

Možda sam malkice prevelikodušan, ali svidjela mi se Gina jer se za razliku od standardne "ja ovo ja ono" forme narodnjaka ili "pričam ti priču" forme sevdaha, zadržava na tek par detalja seoskog života, košnje žita i djevojke koja nosi vodu. Nema tu dijaloga ili obrata, samo minijaturna slika jednog vremena. Ova druga pjesma, eh, ništa posebno.

Čini se da je najveći problem s ovim albumom što blues rock pjesme nisu nimalo melodične, a pop pjesme nisu nimalo žestoke (neke, poput Slovenskega Naroda Sin, kao da su planski napravljene za srednješkolsko tamburanje na klupici). Ali zapravo, problem je puno jednostavniji - Tomaž ima iritantan glas i pjeva na slovenskom.

Ne znam koliko su godina imali članovi Zane kad su izdali svoj prvi singl, ali s obzirom na teme mutiranja i maturiranja, rekao bih - ne puno. A iza ove šuštave snimke stoje dvije baš zabavne i lijepe pjesme, koje su još bolje dok se zbog spomenute snimke ne razumije i pomalo glupavi tekst.

Ima nešto romantično u pjevaču koji snimi samo jednu ploču. Zamisli, cijelu karijeru fokusirati u jednu jedincatu točku, najčišću esenciju svog glazbenog rada. S druge strane, Milivoj Vrban, internetskim tražilicama poznatiji po tome da se na Jakuševcu pred Bandićem potukao s nekim likom, tu je da nas podsjeti kako biti zaboravljen ponekad znači biti zaboravljen s razlogom.

Priznajem da sam na prvu htio srati Dubravki kako ju je ćaća Đelo progurao i napisao joj sve pjesme. Ali ruku na srce, Dubravka pjeva solidno, pjesme nisu dno dna, pa sam nepotizmu unatoč ostao ugodno iznenađen. Iako i dalje tvrdim kako je malo čudno da otac za maloljetnu kćer piše ljubavne pjesme, pa makar i relativno nevine poput ovih.

Ah, famozni Smak. Životni su nam se putovi mimoilazili, ali svatko se u Jugosluhu susretne prije ili kasnije. Nije ovo stil muzike u kojem pretjerano uživam, a često ni uopće. Zvuči kao da gitaristi znaju što rade, ali vokal - em čudne melodije, em grozan stil pjevanja, em tupavi tekstovi. Imam osjećaj da žele biti ozbiljno nešto, ali puno bi ih ozbiljnije shvatio da samo šute.

Baš je lijepo kad bend posluša tvoj savjet, riješi se pjevača i snimi odličan i zabavan instrumental kao što je "Ulazak u harem". Ali avaj, ne riješiše ga se zauvijek, jer eto blesavog pjevanja nazad na "Sto ptica".

Kad sam rekao da mi se sviđa "Ulazak u harem", mislio sam "Snimite još pjesama kao Ulazak u harem", a ne "Stavite još jednom potpuno istu verziju Ulaska u harem na singlicu, i opet dodajte neku polunapornu zavijalicu da nas podsjeti koliko vam je taj jedan instrumental bolji."

Nevjerojatno je kako se lako uvući u ludilo Francija Blaškovića. Ovaj talijansko-njemačko-hrvatsko-engleski kabaret prepun istarsko-opskurnih referenci usprkos svemu nevjerojatno je raznolik, zabavan i beskrajno slušljiv album. Toliko da sam pjevao već pri prvom slušanju.

Vido Hrenić? Je li to nekakav neuspjeli prototip Mile Hrnića? Srećom pa su ga naoružali pjesmama toliko bezveznim da ih čak ni Đorđe Novković nije napisao.

Zašto je Vido Hrenić snimio ove ploče? Svoje pjesme pisao nije, pa možemo eliminirati potrebu za umjetničkim izražavanjem. Je li on tadašnji ekvivalent onih ljudi koji idu na Hrvatska Traži Zvijezdu u nadi da će postati bogati i slavni? Samo uz to još imamo dodatno tužni aspekt da je vjerojatno on platio Diskosu kako bi snimio singlice, i da su mu metnuli u ruke neku pjesmurdu iz koša - "na, evo pjevaj to, i požuri, imaš samo pola sata plaćeno". Meni osta samo tuga indeed.

Toliko diskretan i neupečatljiv narodnjak da sam zjevnuo i album je prošao.

Poput neke bizarnije i zaboravljenije verzije "Neki to vole vruće", Lorenzo & Marconny uz vojsku sintisajzera pjevaju o ljubavi, Americi i Japanu. Usred svega toga stoji jedna grozna pjesma s tužnim Đorđem Marjanovićem koji je valjda neke gadne pare bio dužan kad je pristao da snimi ovo. Ali ostatak albuma je iznenađujuće slušljiv.

Već sam se navikao da ne sudim metalce prema koricama, pa tako ni ovaj album nije ponudio obećani SF distopijski svijet u kojem se maskirani ratnici svemirskim kuglama bore za prevlast nad Stonehengom. Međutim, ovo je i dalje solidna heavy metaljara, meni koji ne znam ništa o žanru, smiješna, besmislena i neshvatljiva. Dakle, svjetskog ranga.

Ili kako se u mojoj kući kaže: "Slušali ste, Preživjeli ste". Zapravo, jako mi je draga uvodna pjesma ove kompilacije, i potajno sam se nadao da će i ostatak biti niz za mene neotkrivenih narodnjačkih bisera. Nažalost, Cune je i ovdje iznimka. Većina pjesama su nezanimljive zavijalice za koje se u najboljem slučaju može reći da nisu turbofolk, ali svakako nemaju razloga trajati 4, a ponekad i preko 5 minuta!

Momci su frajeri (vidi samo te brčine), ali momci su i geekovi (obrada Mozarta na prvom singlu, zar ste još u glazbenoj školi?). Jutro je, mimo stvarno nepotrebne obrade Mozarta, jedan solidan blues rock, i baš se veselim poslušati im LP.

Počne malo konvecionalnije od prethodnih singlica, ali nimalo zanimljivije. I pjevač koji ima glasa ali stvarno voli parati uši s visokim tonovima. I solaže, ooo, solaže koje traju zauvijek. I onda ovaj instrumental koji traje DEVETNAEST MINUTA ej. Uf, umorio me ovaj album.

Evo pjesme koja je, u kombinaciji sa zlokobnom naslovnicom ove ploče, najavila kraj hrvatsko-srpske ljubavi (na talijansko-engleskom). Izolda je nekakav ekvivalent Darije Kinzer (osobe za koju nitko nije čuo prije ni poslije nastupa na eurosongu), a Vlado zvuči toliko loše da sam morao provjeriti je li slučajno prije snimanja umro od raka grla. Jedina tužnija stvar od ove pjesme je njezina engleska verzija, i činjenica da smo završili predzadnji, što znači je netko bio lošiji od ovoga.

Klub fetišista gas maski opet je nagovorio neku jadnu djevojku da pokaže sise (ovo im je zapravo raniji singl od onog kojeg sam prvog poslušao, ali nebitno), a mene opet prevario u nadanju da su priredili kakav post industrial metal. Što je tu je, imamo dvije korektne rock pjesme s ultra uspavanim vokalom. Možda mu je zafalilo - *stavlja sunčane naočale* - zraka?

"Ne znam sa čim da te usporedim", Miroslav će, pa krene s bujicom metafora životinjskog, biljnog i poljoprivrednog svijeta. Ali poruke se uglavnom pozitivne (ljubav na daljinu nije laka; ti si, eto, jako lijepa) pa ni ja ne mogu biti prestrog.

E, ovo je jedan pošten album. Drago Mlinarec je valjda najbliže zapadnom konceptu singer-songwritera kojeg imamo. Dobro svira, ima ugodan glas, stihovi su mu ponekad malo smotani, ali nije ni Dylanu svaka zlatna. Daleko je to od dosadnjakovića s gitarom kojeg sam očekivao.

Teško mi je suditi o pjesmi koju znam toliko dugo, ali sjećam se koliko mi je otkriće "Osmijeh" bio kad sam ga prvi put čuo negdje u srednjoj školi. Tim više je fascinantno kako je Grupa 220 svoj najveći hit napisala na samom početku karijere, ali da je i ostatak ove ploče posve solidan autorski uradak, kojem su godine samo dale na šarmu a nimalo uzele na kvaliteti.

Grupa 220 je onaj tip naivnog štrebera koji misli da ako bude uzoran na nastavi i prao zube triput dnevno, sve će biti dobro u životu. Ah, biti mlad i glup!

Ovi momci iz Vinkovaca su prototip benda iz susjedstva. Sigurno su se sastajali nakon malog nogometa i vježbali na nečijem neuređenom tavanu. Frontmen je najzagrijaniji za glazbenu karijeru i, iako baš i nema glasa, ima kakvog-takvog smisla za pisanje pjesama. On i danas gura istu priču, a ostatak benda se zaposlio u drvnoj industriji ili negdje. Album je inače čisto ok, dajem im malkice višu ocjenu jer skoro pa nemaju dosadnih pjesama, pa makar i pokoja plagira "Land Down Under". Najviše mi se svidjela "Reci mama", ali zbog nje još više žalim što Slobodan Milić nije malo bolji pjevač.

I dalje tematski u zadaćnicama šestog osnovne, Zana nastavlja razvijati svoj malko pomaknuti pop. Šteta što su Pepito Pantalone tek generičan rockabilly kojeg valjda svaki bend mora isprditi jednom u karijeri.

Toplica, osim što izgleda kao Mirko Topalović, još se zove Toplica. Jednostavno mu nije bilo suđeno da ima sreće sa ženama. Srećom, obojici nam se žurilo da završimo s ovom pločom što prije.

Olivera Vučo, rođena Petrović, udana Šakić, je eto u jednom trenutku postala Olivera Katarina. S novim imenom došao je i dosadniji izričaj - folky motive zamjenili su generični šlageri i ugodan Oliverin glas. Haha, šalim se, glas joj je neugodan kao i uvijek.

Čak i uz to što Kvaka pjeva kao da sjedi na wcu s najvećim hemeroidima na svijetu, "Još ne sviće rujna zora" je dramatična do jaja. Još samo da je naći verziju s dobrim pjevačem...

Dugo mi je trebalo da shvatim da Bordžije nisu beogradski sleng za skejtbordere, nego obitelj Borgia. A kad se tome pridoda da je druga pjesma o poskoku, pomislio sam da je ovo službeni bend Zavoda za toksikologiju. Ali ne, poskok je ipak samo metafora za kurac, a ovo je tek dobri stari rock and roll band. Kvragu.

Za kraj trogodišnje karijere, nije ovo ni loše. Kornelije očito nije trošio prvoklasni materijal, ali lijepo je čuti da dosadnjikave balade poput ovih imaju pokoji zanimljiv element.

Dvije slične, "snažna žena" festivalske pjesme. Tekst nije najbolji na svijetu, Daniela ne pjeva najljepše na svijetu, a usprkos svemu, dvije baš onako dobre pjesme.

Znanstvenici su tvrdili kako će hibrid Safeta Isovića i Olivera Dragojevića promijeniti svijet na bolje, ali sve što ja čujem je abominacija kojoj netko treba skratiti muke.

Malo je pjevačica poput Tereze kojima se ne može zamjeriti ništa osim da su im pjesme... bezvezne. Tako i "Kokolo (ali ne taj kokolo nego onaj drugi, iako je ovaj tehnički prvi)" ne donosi ništa novo osim još jedne festivalske brojalice u stilu "Ta tvoja barka mala".

Netragom je nestao je ljetni, djevojački pop prethodnih Zaninih izdanja. Zamjenili su ga sintisajzeri podešeni na "svemirska egzistencijalna drama" mod i ljubavna tinejdžerska kuknjava. I čak se ne bih se toliko bunio da pjesme nisu barem malo bolje. Negdje usred albuma se konačno uključe gitara i bubanj, i počevši s blesavom "Treći Jun", dojam se malo popravi, ali i dalje imam dojam da su pokušali imitirati Električni Orgazam i zapeli na pola puta.

"On" je primjer pjesme koji bi mi se u teoriji trebala svidjeti (Zana u svijetu kompjutora! Ludi basovi i bubnjevi! Sintisajzeri napadaju!), ali za vraga mi se baš aktivno ne sviđa. Možda je stvar u melodiji? B-strana je u principu ista stvar, ali malo manje razrađena, malo manje napadna, i meni malo manje naporna za slušati.

Dobro je znati da imam moć upravljati prošlošću i da se, kad poželim da se Zana vrati pop glazbi, to zbilja i dogodi. Ali, ovaj, mogu li se sad predomisliti? Ima ovdje simpatičnih i zaraznih pjesama, ali toliko su brzo odbacili ikakvo eksperimentiranje ("13 je moj srećan broj" zvuči kao Čolić pobogu) da mi mora biti malo žao. Naslovnu pjesmu mi je najteže komentirati. Dugo je nisam volio i zamišljao sam da je neka grozna žensturača pjeva. Danas mislim da se radi o dosta dobroj pjesmi, ali i dalje ne mogu pojmiti da je to Zanina pjesma.

"Majstor" je jedan dobar pop hit, trunčicu presladunjav za moj ukus s ovim back vokalima, ali izabrao bih ga sto puta prije nego ostala sranja koja su se motala po festivalima u to doba. A "Pričalica" je pjesma toliko zaboravljiva da je nisam primjetio ni kad sam je čuo prvi put na albumu. Zašto su to odabrali za B-stranu, pojma nemam.

Jugoton C-serija stari, to ti je, ono, prava narodna muzika, ne ova komercijala iz '59. Tad su ljudi na smolu štitne uši snimali svoj glas iz ideala, nisu tad pare i vinili bile ikome na pameti. Eh, bolja su to vremena bila...

Kako kaže stara narodna: Nado, ne klepeći Mamulama. Ok su ovo dvije pjesme, ali ravne i nezanimljive kao tunel kroz Jahorinu.

Ok, mislim da je bilo dosta "originalnih narodnjaka" za danas. Ali pohvala Zumri što joj oba naslova tvore skoro pa smislen deseterački dvostih.

Sonny i Cher na jugoslavenski način: Blagica i Slobodan, počeli su svoju kratku karijeru pjesmama Borisa Bizetića i obradama grčkih buzukaša. A ako ima išta što je napornije od Borisa Bizetića to su grčki buzukaši.

Sad znamo kako iz Beograd Diska preći u Jugoton - promjeniš ime iz Blagica u Betty, iz Slobodan u Bob, i mašeš sisuljama dok se nešto ne dogodi. Ok, zloban sam. Evo, neću reći da ovi sretni mladenci baš grozno grozno pjevaju. Pjevaju loše, ali se svojski trude biti Boba Stefanović i Josipa Lisac. I imaju jedno drugo. To je najbitnije, jelda? Osim što Slobodana nema na ovoj drugoj pjesmi, ali dobro, to ništa ne mora značiti.

Betty i Boo...aaab(?) dokazuju da nisu neki domaći bezveznjakovići, znaju oni bezvezno i na engleskom pjevati. Ove dvije pjesme, toliko reprezentativne za 70-te - neki nikad nikad čuo soul i tema iz "Love Storija" - potpomognute back vokalima zvuče skroz solidno. Ali opet Slobodan samo na jednoj pjesmi, uf, uf. Brinem se!

Je li zabrinjavajuće ako je najbolja pjesma albumu ona na kojoj najmanje pjevaš? Ovdje je to slučaj, i "Surprise" je sasvim ugodno funk iznenađenje čiji original nisam uspio identificirati, pa se hajdmo praviti da ju je napisao savant Mujo koji pere podove i koji ju je preko noći napisao na zidu studija.

Ah, konačno sam shvatio - kad pjevaju strano onda su Betty i Bab, kad pjevaju domaće onda su Betty i Bob. A kad pjevaju domaće, pjevaju dosadne festivalske pjesme gdje je Beti u prvom planu a Bob negdje jedva čujan u back vokalima. Baš sam zlobna svekrva kad im brojim svaki zajednički ton, ali zanimljivo mi je promatrati karijeru za koju znam da završava prvo Betinom solo karijerom, a onda i razvodom.

Nisam očekivao da ću susresti sitar u jugosluhu, ali ako je pola zemlje moglo biti zakačeno na Meksiko, valjda mogu i četvorica momaka biti za jednako udaljenu Indiju. Pjesme su im naravno lagano pretenciozne i "produhovljene", ali za razliku od nekih *kohSmakkoh* ne guraju svoju pamet slušatelju pod nos nego to rade na neki tih i sramežljiv način. Zato mi se i sviđaju više nego Hare Krishne što pjevaju na ulici. To i što ovi pjevaju JEDNU TE ISTU PJESMU SATIMA.

Još jedan odličan sanjivi folk od trojice momaka okupljenih oko mikrofona u nečijoj spavaćoj sobi. Jedan je donio indijske instrumente, drugi hašiš, a treći se obukao dekom. Eh, biti mlad i lud...

Ovako to otprilike izgleda: Nikola upali album i negdje nakon druge minute pažnja mu odluta na nešto drugo. U jednom trenutku shvati da je album skoro ili već završio, pa ga odluči iznova pustiti, ovaj put mu posvećujući veću pažnju. Još jednom, nakon druge minute Nikola zaboravlja na album, i kad opet primjeti da je pozadinski šum prestao, dolazi mu do glave da 1) mora napisati suvisli komentar 2) ako nastavi iznova puštati ovaj album, slušat će ga do kraja života. Stoga Nikola konstruira podli plan: uhvatit će se nebitnog ali konkretnog detalja, npr. činjenice da u dvije minute slušanja nije čuo muški glas dueta i bacit će se na googlanje izvođača. U članku srpske inačice Storija saznat će da preživjeli dio dueta danas živi sam, preživljavajući s malom penzijom i boreći se s depresijom nakon smrti sina. Još jednom i iznova, osjećat će se kao zadnje govno koje nečiji životni rad pokušava svesti na jednoznamenkasti broj i zajedljivi komentar koji najčešće nije smiješan ni njemu samom. Pogledat će na sati i tjeskobno ustanoviti koliko je vremena potrošio na sve ovo. Možda će stisnuti tipku "Random" još jednom.

Volim Ganešu, stvarno ih volim. Toliko ih volim da mi je u isto vrijeme i drago i žao što nisu snimili ništa osim ove tri singlice. A "Ko je zaboravio da pozove Darija" ako već nije najbolja pjesma, onda je najbolji naslov pjesme ikad.

Sve se poklopilo: intrigantan naslov, simpatična naslovna pjesma neobične tematike (fun fact: Zvonko Bogdan drži rekord Hrvatskog kasačkog derbija), zanimljivi instrumentali, par sličnih pjesama spojenih u jednu, pa čak i tragovi fabule koja se proteže kroz cijelu ploču. Ovo je, vjerujem, najviše što mi se album tamburaške glazbe može svidjeti.

Dušan Jakšić 50-ih je simbol apsolutne kavalirštine u glazbi. Tako je i na ovoj ploči, šarmantnoj skoro koliko i vrste plesova navedene uz svaku pjesmu ("valcer", "fox-rumba", "slow iz filma", "mambo").

Marko Novosel nema Jakšićev impozantni bariton, ali je nesumljivo osvajao simpatije djevojaka u svoje vrijeme. Iako ovdje s nešto manje zanimljivim pjesmama, dajem mu malo višu ocjenu jer mi se njegov "Zračak nade" sviđa više.

Ah, dobra stara glazba, tako se to nekoć sviralo. Doduše, pola pjesama ovdje napisano je 1930ih, što znači da je ova ploča kronološki bliže prvom albumu Azre nego originalnim izvedbama pjesama koje obrađuje. Ne želim reći da je Jugoslavija bila turbo zaostala - Sinatra je iste pjesme izvodio (i popularizirao) od ranih 50ih pa sve do kraja stoljeća. Ali zanimljivo je koliko malo znam o ičemu prije 60ih. A i poslije, kad smo kod toga.

Nego, ploča. Drago nema glas vrhunskog croonera, ali nije ni loš. Možda jer su pjesme i orekstart dovoljno dobri da ga izvuku. Simpatično mi je kako se bez problema spominje kokain - cenzori tada valjda nisu znali engleski. (A kad smo kod toga, na ploči se spominju i neki ljudi koji su kao prevodili tekstove, a hrvatskog nema ni u jednom trenutku, pa možda ovo nije ispravna verzija ovog albuma?)

Poput dobre sarme, ovi jazz standardi neće nikome promjeniti život, ali sasvim dobro utažuju glad. I onda ih moraš jesti danima, jer nećemo valjda zamrzavati sarmu, najbolja je deseti dan.

Nekako od početka projekta nemilo gledam na obrade. Lako se tuđim perjem kititi, tuđe lovorike brati, kruha preko pogače, itd. Ali kako vrijeme odmiče, toliko me više boli briga je li pjesma obrada ili original. Kao prvo, većinu pjesama izvođači ionako ne pišu, pa što je onda bitno je li autor domaći ili strani. Kao drugo, ako je izvedba dobra, kakvu razliku radi ako je pjesmu netko prije izveo? Kao treće, to je samo muzika, koga briga. Dobre pjesme, Betty. Čak i na slovenskom.

Olivera i njene ruske romanse, ovdje bukvalno svaka o nekoj trojci konja koja vuče kočiju. Zjev.

Evo zametka pošasti zvane mex-yu. "Dušan Jakšić pjeva Južnoameričke ritmove". Pa, ovaj, pjesme su napisali 3 talijana i njemac, ali zato ste i napisali "ritmove", a ne pjesme, jelda mustre jedne? Prodajete nam mačka u egzotičnoj vreći! Ali zanimljivo je čuti back vokale kako se krevelje uz uobičajeno ozbiljnog Jakšića.

Što da kažem, slab sam na ove retro tinejdžerske jade, pa su mi se baš svidjele ona s kišobranom i ona gdje Jasna tuguje jer nitko ne želi plesati s njom. Sviđa mi se i "jazz klub" aranžman: malo pjevanja, pa malo sviranja, i tako par puta.

Prva ploča Gabi Novak nije me izula iz cipela, ali mlada Gabi već sad fenomenalno pjeva, orkestar je već standardno odličan, a ni pjesme nisu loše. Usto, koliko god pucketanje ploče imalo svojih draži, odmor je za uši čuti ovako star album sripan kako bog zapovijeda.

Moja reakcija na ove pjesme identična je Oliverinom izrazu lica na ovoj predivno nabacanoj naslovnici: "mnnnjjjj...ajd".

Ove pjesme su napravljene da mogu zauvijek trajati (imaju jedan jedini dio koji se unedogled ponavlja), pa otud i moja zahvalnost što ne traju.

Kad već slušam narodnjake iz ranih pedesetih, onda preferiram da zapomaganje zaboravljenog pjevača budu ugušeno u harmonici iz dvorca grofa Drakule. Miodrag je ispunio taj kriterij.

Nakon mnogo preslušanih singlica naših istočnih susjeda, čovjek lako zaboravi da nije svaka narodna muzika samo jad i kuknjava. Za Slovence, eto, to je glupavo vesela polka. I koliko god mi inače bila naporna, u ovom minimalističkom aranžmanu gotovo da mi se svidjela.

Sve ima svoj vijek trajanja, pa tako i moje oduševljenje yu hard rock albumima s genijalnim naslovnicama koje nemaju veze sa sadržajem pjesama. Ali, potpuno neočekivano, ovdje nema lažnog oglašavanja! Ovdje se stvarno pjeva o hrabrim gladijatorima i borbi s nedefiniranim suparnicima. Barem u prvoj pjesmi. Nakon toga se instantno vraćaju iskušanim temama i lagano zabrinjavajućoj opsesiji buntovnim maloljetnicama.

Poput emisije Plodovi Zemlje, nije ovo loše za poslušati, i vjerujem da ima manjina ljudi kojima se jako sviđa, ali meni ni iz džepa ni u džep. Doduše, treba napomenuti da "Gledam bajnu zoru" počne harmonikom poput kakve francuske šansone. Svjecko, a naše.

Po dosadašnjem iskustvu, Makedonska glazba je poput vlaka koji, jednom kad krene, piči istim tempom do kraja i vjerojatno će te pregaziti ako ne stišaš malo. Ponekad je to veseli vlak kao "Zurli Treštat", ponekad je to dosadni vlak kao "Jovano Jovanke". Ali vlak je vlak, i to cijenim.

I nagradu za najsporiju ploču Jugoslavije osvaja... I još bih shvatio da su ove pjesme toliko tužne da zahtjevaju tempo mrtvog pogrebnog marša, ali ovdje se radi o - djevojci koja leži malo tužna i dolaze joj prosci. Ili - o tamburašu koji zove curu da izađe. Ili - o momku koji kaže da voli curu i ona kaže, ok ajmo se ženiti. Ljudske tragedije jedna veća od druge! Uz sve to, ovo je i dalje besprijekorno otpjevana ploča, i pjesme spore kakve jesu imaju neku melankoličnu atmosferu. Ali, Srbijanke moje, nećete tako momke zavesti.

Sedamdesete su bile plodno razdoblje za bosanske hibride popularne i narodne muzike. Rezonansa je električne gitare zamjenila violinama, ali sve ostalo je isto. I premda su im pjesme malo glupave, ne mogu reći da su loše.

Svašta se našlo na ovom albumu: malo ranog Darka Domijana, malo Mora, malo blesavih poskočica u stilu Žetve, pa čak i ganga. I premda ništa od navedenog naročito ne oduševljava, osjećam da je mnogo ljubavi i kreativnosti uloženo u ovaj album.

Jedna čobanska i jedna za stiskavac, ali obje u maniri nekog mlitavijeg Bijelog Dugmeta.

Ponovno, sviđa mi se način na koji Rezonansa slaže pjesme. Nisu to bogznakakve kompozicije, ali imaju dovoljno dinamike tiho-glasno da mi održe pažnju. Ali i dalje mi nešto (možda vokal? možda pastirski imidž?) smeta da bi mi se ovaj bend istinski svidio.

Malo čobanluk, malo urbanluk. Čini se da jednostavno nisam fan folk-rocka. A po svemu sudeći, ni Rezonanse.

Razumijem propagande festivale i kompilacije, ali kad bend svojevoljno posveti cijeli album pjesmama o Titu, ili su se nekom gadno zamjerili, ili su stvarno ostali bez ideja. Pjesme su sve od reda ili teška patetika ili maloumne. Vrhunac je retardirana poskočica "Tito je s nama" - da danas netko snimi ovu pjesmu kao parodiju, ljudi bi rekli da je preiskarikirana. A opet, draže mi je poslušati ovako blesav album nego još jednu Novkovićevu dosadu.

Za festivale se držimo za ruke i mijenjamo svijet u "We are the world" stilu, ali na B-stranama s čobanima trčimo po ledinama. Kako god okreneš, slobodno ignoriraj.

Evo albuma koji me slomio. Do sad sam ama baš svaki album, koliko god grozan bio, slušao od početka do kraja. Jer, ako je projekt poslušati svu Yu glazbu, onda tu glazbu treba i poslušati, zar ne? Ali gđa. Trajkovska me potaknula da preispitam svoje principe. "Život je prekratak", šaptala mi je između nasilnih taktova harmonike, "Plus obećavam da se nakon prvih 30 sekundi svake pjesme neće ništa novog dogoditi".

Zorica je, kaže wikipedija, jedna od najpoznatijih jugoslavenskih glazbenica. Ja iskreno ne čujem ama baš nikakvu razlike između njenog zapomaganja i neke druge generične cajke, ali zato mogu reći da mi se druga pjesma malo više sviđa od prve. Suptilna je to razlika, otprilike kao razlika između probadanja mozga nožem i probadanja mozga ruzinavim nožem.

Postoji taj trenutak, tih nekoliko sekundi iščekivanja, kada album s nedefiniranom naslovnicom počinje i prvi taktovi su tek tihi ritam koji može biti bilo što od obrade francuske šansone do dalmatinskog festivala. Ali onda, gotovo po pravilu, raspali harmonika i sve krene nizbrdo.

Recimo da smo prešli preko toga što je glas poput Biserinog zaglibio u festivalskoj muzici. RECIMO. S jedne strane je sranjava balada sa Splitskog festivala s obligatornim mandolinama, morem i brodovima. Ali s druge strane, od posve istih autora, nalazi se fenomenalna turbodepresivna ljubavna balada. Nema neuzvraćene ljubavi, drage koju drugi ljubi - samo neizbježno razdvajanje dvoje ljudi koji su se jednom voljeli.

Srebrna Krila svrstavam u kategoriju glazbeno ultra nezanimljivih i neshvatljivo popularnih izvođača poput Miše Kovača. Tako je i na ovoj ploči, koju čak ni Arsen (s rastegnutom i napornom "Pričao bih ti o sebi") ni Đole (s groooznom reciklažom svojih nepopularnih pjesama pod imenom "Non Stop") ne uspijevaju učiniti raznolikijom, a kamoli dobrom.

Solidne pjesme, ali ni nakon trećeg slušanja ni jedna mi nije ostala u sjećanju. Vratite joj usnu harmoniku!

Jadrankinoj adaptaciji Ratova Zvijezda možda fali lightsabera, ali ima prošlost, svijetove, zvijezde, i dobru melodiju. "Sve smo mogli mi" pak, je njena najpopularnija pjesma (barem prema Youtubeu) ali meni ni po čemu ne iskače od ostatka. Dapače, svrstao bih je u bezveznije, što po tekstu što po kompoziciji.

Kompilacija prvih 5 singlova. Osim jednog propusta (mislim, od 12 pjesama biraš 9 i izostaviš "Tko zna reći") nemam konkretnih zamjerki. Jadranka čak i osrednji festivalski materijal uspjeva popraviti, pa jedva čekam čuti kako zvuči s malo više autorske slobode.

Od svih oda alkoholu koje sam čuo, ovo je definitivno jedna od njih.

U zalasku grčko-meksičkog vala, Nikola Karović nema ništa novog za ponuditi osim creeperske naslovnice.

Buka motora, ljuti rifovi i mladi Goran Karan! Eto jednog i više nego solidnog heavy metala. Ali imaju li dovoljno materijala za napuniti album?

Starozavjetni naslov druge pjesme je najbolji dio ove singlice, ali ni ostatak nije za baciti. Solidan žestoki rock.

Treba imati dobar razlog za snimiti cijeli album obrada, pa makar taj razlog bio zauzimanje polica na benzinskim postajama i odmorištima na autocesti. Kako bilo, Đani je ovim beskrvnim izvedbama dokazao svoju spremnost za nastupe na sprovodima i tužnim svadbama.

Umjesto gusli ili harmonike, Muhamed je odlučio svoje zavijanje obogatiti zvukom saza, i na tome sam mu beskrajno zahvalan. Saz ima jedan fini nenapadan zvuk, pa se melodije koje prate ove pjesme na trenutke čak mogu nazvati i ugodnim. I onda još ta pjesma o ženama koje umiru jedna za drugom, pa što loše čovjek da kaže o ovom singlu?

Jadne Iskre, snime svoj prvi EP, on postane druga najprodavanija domaća ploča (50.000 primjeraka!), a šonjavi Diskos ga objavi pod imenom pjevačice koja čak nije nikad prije pjevala s njima! Basist se navodno toliko naljutio da je otišao iz grupe i ponio sve instrumente sa sobom (bili su njegovi). Iskre su inače zajedno s bek vokalima odradile super posao ovdje, samo je Ivanka malo ukočena kao da se boji da će završiti u vaspitnom domu Kruševac zbog dekadentnog ponašanja. Ali, publici gladnoj Rock'n'Rolla, pa čak i ovako pitomog, to očito nije smetalo.

Iskre su obilježile povijest Yu Rocka na pomalo bizaran način: u vrijeme kad su sve grupe same sebi pravile instrumente, Iskre su bili prvi bend s pravim gitarama, električnim klavirom i bubnjevima. (I to iz inozemstva! Nečiji je ćaća dugo otplaćivao taj kredit...) Mnogi su dolazili na njihove nastupe samo da uživo vide te instrumente i lampice kako svijetle na pojačalima. Nije da su momci loše svirali, dapače! Ovaj EP s instrumentalnim obradama puno je energičniji od prethodne ploče, gitara i orgulje su izraženiji, ali... eh, i dalje je to surf rock. Čuješ jedan, čuo si ih sve.

I dalje nastavljajući u istom tonu, ovaj put se prvi put dogodilo da sam na Iskre rekao "oho". Uvodna "Tequila" me baš iznenadila s opakim ritmom i cvilećim gitarama. Šteta što i u ostalim pjesmama nisu bili pustolovniji, pogotovo u ovoj dosadi od "House of the rising sun".

Krenuo sam malo čitati o Iskrama, i na vlastito iznenađenje, pronašao sam dosta toga. Što od samog banda (koji, vjerojatno kroz maglu nostalgije, vrlo širokogrudno interpretira svoja postignuća), što iz raznih enciklopedija (koje su, eh, malo skromnije u pohvalama). Jedni kažu da im je prvi EP najbolji, drugi da su se popravljali sa svakim idućim. Meni, eto, sve to isto zvuči.
Ali u par stvari se i jedni i drugi slažu, a od toga su me dvije činjenice iznenadile: koliko je publika bila željna Iskri (ili općenito rock glazbe), i koliko su brzo zaboravili na njih.

Ah, Grupa 777. Prvotno osnovani kao jazz trio, brzo su se prešaltali u kraljeve festivala i vlakića na svadbama. Iz nekog razloga, ova propaganda za uvoz egzotičnog voća mi je već poznata od negdje, možda iz vrtića? Kako bilo, obje pjesme su relativno kratke i bezbolne, taman da se ne stigneš zapitati: Zašto su ti ljudi tako neprirodno veseli? Kakvih su se droga najeli? Kakvu mračnu tajnu kriju?

A-strana počne obećavajuće, kao uvod u neku dramsku seriju iz 70ih, ali ima grozno stupidan refren. Ali B-strana, osim što je solidna pjesma, ima instrumentalni dio koji traje MINUTU CIJELU EEEJ! Minutu nitko ne pjeva ništa! Nečuveno!

Konačno sam shvatio, Grupa 777 su zapravo malo šugavija verzija The Mamas and The Papasa. Drugim riječima, jugoslavenska verzija The Mamas and The Papasa. Ništa spektakularno, ali ugodno mi ih je bilo poslušati jednom.

Tomislav Čolović, poznatiji po milijunskom hitu "Mali Mrav", ovdje u modu generičkog narodnjaka. Ali ako je narodnjak, ne znači da se ne može moderno odijevati! Pjesme kao pjesme, niti su šaljive, niti su agresivno naporne. Kliznule su poput čaše gorkog pelina a trajale kao boca žuči.

Evo tko je ubio jadne surf rockere i njihove obrade Shadowsa! Na Beogradskoj Gitarijadi, posljednjem nastupu Iskri prije raspada, Crni Biseri osvojili su prvo mjesto (i nakon toga imali bizaran Zagor-Supermajk okršaj s Delfinima koji su tvrdili da je natjecanje namješteno). Za ovu prvu ploču zanimljivo je da imaju pravu pravcatu autorsku pjesmu, i to solidnu. U to vrijeme, izdavači nisu htjeli riskirati s originalnim skladbama, pa su momci slagali da je "Ne odlazi" obrada Boba Dylana. Ostale tri pjesme su naravno obrade, ali uglavnom dobre. Snimka je katastrofa, ali što jadni Biseri imaju s tim.

Očito nikad neću shvatiti ukus jugoslavenske publike 60ih, jer kako je među svim odličnim pjesmama na albumu baš "Nisam više taj" bio hit, nije mi jasno. Sigurno je pomoglo što nije na engleskom, jer teško da bi se radiju puštalo išta osim srpskohrvatskog. Crni Biseri odlično zvuče, novi pjevač još bolji od starog, konačno se čuju gitare. Moglo bi proći kao garage rock iz LA-a šezdesetih.

Uf uf, što je ovo? Gdje su nestale gitare i distorzija? Kakve su ovo meksičke nabrajalice i zavijalice? Još sam pomislio, ajde, momci su probali napisati svoju pjesmu pa nije baš ispala, ali ovo je obrada! Pa kud ste baš ovu izabrali, Crni, Crni Biseri? (Bar im je ime pogodno za kukanje.) Druga pjesma je bolja, ali i dalje žalim što su otišli iz garaže.

Uf, baš su zabrazdili u bezveznom popu. A-strana je nešto bolja i ima super Beatlesy gitaru. Ali zašto se pretvarate u hipike, Biseri? Tuku li vas premalo u školi?

Još jedna singlica, još jedna brojalica. Ovaj put u narativnom obliku, pa kao hajde, ali zapravo ne. Ne.
Srećom "Čekanje" se isplatilo (hahaaa!) i donijelo toliko iščekivanu žestoku rokiju s prijelazima i solažama i svačim. Ma čak nije pjesma ni toliko dobra, samo mi je drago da čujem distorziju.

Na ovoj su ploči Crni Biseri došli najbliže mom ukusu i mješavini pjevnih melodija i rock gitara koja mi se sviđa. Prva polovica je malo pamtljivija od druge, ali i dalje solidna. Jedino me zanima kako je nastala ova najtužnija od svih naslovnica.

Kako čovjek treba gospodariti vlastitom sudbinom pokazao je Dušan Mihajlović Spira kad je, pošto mu nitko nije htio objaviti ploču, otišao London i sam je otisnuo u 50 primjeraka, pa podijelio prijateljima. Šest godina kasnije, novi val je davno pokopan, a Oliver Mandić je urednik u RTBu i iz oklade s Borom Čorbom objavljuje ovaj album zaprave. A što je zaprave, avaj, mora se i poslušati.

Spiri ne ide u prilog: što ne pjeva nego, u najboljem slučaju, viče i cvili s naznakama pjevanja; što su mu neki tekstovi glupavi; što je muzika ona vrst new-wavea gdje svaki instrument nešto svira za sebe i nijedna melodija se ne ničim ne ističe, a opet je naporno; što mu nekad mikrofon ostane uključen u studiju i onda to nazove pjesmom ("Buđenje").

Ali opet, na drugo slušanje, primjetio sam da ima dobrih ideja ("Dg. Paranoia", "Psyhoneurosis"), poneki tekst i melodija bi mi upali u uho i konačni dojam i nije toliko loš. Album kojem se vjerojatno neću vratiti, ali ipak zanimljivo iskustvo.

Tito je mrtav već dvije godine, vanjski dug raste na 20 milijardi dolara, a ekonomija si kopa sve dublju raku - ali dosta o mojoj republici, pjevajmo malo o pilotima! Piloti, piloti, kakvi divni ljudi! Em lete, em ubijaju neprijatelje!

Velika prednost ovog albuma je što je puno raznolikiji od standardne "Zbor pjeva Tito Tito Tito" ploče. Ima ovdje zborova, ali ima i zvijezda (na zalasku) poput Žarka Dančua i Zafira Hadžimanova u prilično zabavnim pop aranžmanima. Iskreno, bio sam neodlučan oko konačne ocjene, ali kad sam čuo morseov kod u "Pesmi Vezista" morao sam dati bar sedmicu.

"Povratak" je posve neočekivani povratak bijesnih gitara i vokalnih eskapada. Tko bi pomislio da to još imaju u sebi? Ova prva pjesma je neka normalna vesela.

Pa to je Slash! Čak i intro "Lutalice" počinje kao Gunsi, samo umjesto standionskog rocka ode u smjeru dosadnog rocka. I da, jasno mi je da sam kukao kako mi nedostaju rock gitare kod Crnih Bisera, i sad kad su najrokerskiji što su ikad bili opet se žalim, ali eto, očito ni ja ne znam što želim.

Nakon pauze zbog odsluženja vojnog roka (možda na to aludira naslov singlice?), Crni Biseri su se vratili... istiji nego ikad. Što je pomalo ironično, s obzirom da su se u ovom trenutku izmjenili ne samo originalni članovi (osim Gorana Vukičevića), nego i članovi koji su zamijenili originalne članove. Ali i dalje Crni Biseri napadaju po rocku s raznih strana, pa tako ovdje imamo "Stari smo i pjevamo o rock'n'rollu" dosadu, i povremeno lijepu ali definitivno predugu baladu "Želim".

Iz Jugotona u RTB, iz RTB-a u Diskos - tužnu priču pričaju labeli na coverima Crnih Bisera. Ali oni se ne daju, i dalje drve svoju - jedna šaljiva, jedna ozbiljna. Ako su im lole iz Aleksandrovci i platili photo session s kartingom (jednim), onda nisu ni tako loše prošli. Bar ih nisu opet u kaljužu kraj rijeke bacili.

Da mi je netko pustio ovu ploču i pitao: "ajde pogodi iz koje je ovo države i koje godine", ja bi mu rekao "daj pusti me na miru ti i tvoj dosadni jazz". Ali stvarno pjesme zvuče svjetsko, svjetsko a naše.

Valjda u pokušaju da dokažu široj publici kako mogu pjevati i bez da publika uništi koncertnu dvoranu, Siluete su snimile ove potpuno beskrvne obrade. Tek je Donovanov "Catch the Wind" malo primjetniji, ali i dalje ni po čemu poseban. Ali naslovnica je super, pogotovo što "skandalozno dugokosi momci" imaju jedva pa malo kose preko ušiju.

Kose su malko duže, pjesme malko glasnije (i meni poznatije), ali i dalje četiri ni po čemu posebne obrade.

Ništa na svijetu nije moglo ispuniti očekivanja iza ove naslovnice, ali barem smo dobili dvije solidne obrade i prve dvije autorske stvari. Pjesme su na drugo slušanje dobre, ali imam dojam da su se u malom drukčijem aranžmanu mogle savršeno uklopiti u onaj Festival Omladine '63, s "Vrbe pokraj rijeke" i sličnim.

Na zalazu popularnosti, Siluete prelaze u RTB, priča se o albumu, ali sve što je snimljeno su ove dvije pjesme. Zvuče bolje nego prije, i dalje ništa posegno originalno, ali brundavi saksofoni i solo gitara po prvi put dolaze do izražaja. Moram priznati da nisam neki fan Zorana Miščevića - kad ga primjetim to je zato jer nešto čudno otpjeva - ali čovjeku se mora priznati da je bio prva rock zvijezda u Jugoslaviji. Čak i ako neće ostati zapamćen po glazbi, uvijek će biti prvi koji donio histeriju obožavateljica, nerede na koncertima i manipuliranje medijima na ove prostore.

Akustična pratnja i flaute - super! Šestominutne pjesme koje sve zvuče slično - i ne baš. U svakom slučaju, zanimljiv bend, poslušat ću još jednom album kad me ne bude bolila glava.

Teško je ocijeniti pjesmu nakon jednog slušanja, a još teže ako si je već milijun puta čuo. A opet me je "Proplakat će Zora" uspjela iznenaditi. Valjda pamtim neku nemuštu kasniju verziju ove pjesme, ali ovo je stvarno kvalitetno otpjevano i aranžirano! Čak i nekakav uvod s klapom ima! Mišo je ovdje stvarno u punoj snazi.
"Jedan brod" je 2 godine starija obrada i u njoj Mišo kao da pokušava sustići orkestar koji mu stalno bježi - malo recitira, malo žuri, malo zvuči kao da izmišlja riječi. Znajući kakav rutinerski proljev kasnije dolazi, drago mi je čuti ga i u ovako neobičnom izdanju.

Što Trifunović zna napisati, a Bregović ukrasti, to je divno nešto. Očiti hit ovdje je "Milicija", a iako se ostalim pjesmama nisu trudili ni smišljati imena, sve su redom kvalitetne, raznovrsne i prožete mladenačkim temema (mlijeko, vlakovi, Mozart). Rača je tu nužno zlo, jer svi znaju da se ploča bolje prodaje ako imaš "neodoljivog" klinca na naslovnici.

Pucketanje ploče, glas i harmonika su jedini recept za narodnjake koji mi se sviđa. "Bentbaša" ima lijepu sjetnu melodiju, dok je ova druga više struja svijesti sa soložama harmonike. Idealno za slušanje kasno navečer.

Ne mogu puno zamjeriti ovom bendu - za dosadni rock bend pjesme su im prilično raznolike, Negra šarmantno grozno pjeva, pa čak su im i šestominutne balade pune zanimljivih scifi zvukova. Neću ih više nikada poslušati, ali bit će mi drago ako nalete na shufflu.

Na stranu to da je ovo jedna te ista pjesma s različitim tekstovima, Braća Bajić se ne boje pokazati zube društvenim normama.
"Tek se dijete zasitilo griza, a već hoće seksa i striptiza" je stih koji ni u snu ne bih smjestio u šesto desetljeće prošlog stoljeća. Buldožer je za ove mala beba.

Čak su i Bajići počeli kao pristojni momci, vrijedno radili u polju i pjevali preduge i nimalo bezobrazne pjesme koje su, ponekad, u ženskom rodu.

Prekrasno odsviran, prekrasno otpjevan i prekrasno dosadan album čije se ni jedne pjesme čak ni nakon trećeg slušanja ne mogu sjetiti.

Senka super pjeva, ali pjesme su pomalo davež. Srećom se u sendviču obrada talijanskih hitova Neila Sedake, ugurao simpatičan twist "Letnji raspust"

Mislim da sam uočio uzorak u Senkinom odabiru pjesama: američke obrade su kratke i zabavne, talijanske duge i udavne. Ili sam samo gladan malo veselja ovako rano ujutro?

Tko zna kakve su se drame odvijale u pozadini ove ploče, kad je Senka izgubila "Petrović" iz prezimena i preuzela pisanje tekstova za svoje pjesme. Ali najbitnije da je poslušala moj savjet i ostavila se talijanskih obrada.

Iz pepela raznih beat grupa šezdesetih uzdignuo se dah. I odmah od početka, krenuli su odvažno s žestokim rifovima i sigurnim vokalom. Ali avaj, stavu usprkos, ove pjesme me nisu pretjerano dirnule - moglo bi se reći da ostavljaju štošta za POŽELITI. Jer se pjesma zove "Ako Poželiš".

Sačuvaj me bože jugoslavenskih rockera i njihovih adaptacija domaće književnosti. Možda je bilo progresivno prije 40 godina, ali meni danas je neugodno.

Čudno, očekivao sam da će upilati, ali Dah mi je slušljiviji na albumu nego na singlicama. Dakako, kao svaki ozbiljni progeri moraju se pohvaliti kako čitaje opskurne Shakespearove drame i gledaju stare filmove, a i ova kopija "Knockin' on heavens door" pod imenom "Plava ptico" im ne služi na čast. Uvodna pjesma mi se baš svidjela (jednom kad onaj nemušti uvod završi) i sve skupa je dosta kvalitetno, ali slažem se s Perom: zadnje dvije pjesme u kojima se trude biti "smiješni"... moglo je i bez toga.

Treba biti hrabro 23-ogodišnje momče za napisati pjesmu sramotnu poput "Gitareske" ("moja gitaaaaraaaa..."). Svaka čast, Zlatko. Ne bi se reklo po visokim notama koje hvataš, ali imaš muda od čelika.
("Ti si ta" je najfestivalskija pjesma koju Dah ima i zato mi je neugodno napisati da mi se možda najviše svidjela, pa ćemo je samo preskočiti.)

Užasno su mi zabavni Dahovci: sviraju stvarno vrhunski, ali svako malo im se dogodi neka fascinantno očajna pjesma. A "Mali Princ" je savršena oluja: što književne reference, što sramotan tekst, i onda na sve to zavijaju kao mačke kad se tjeraju. B-strana je također urnebesna, nisam nikad čuo nekog tako uzrujanog oko svoga imena.

Najveći hit Daha i pjesma koja ih je (nakratko) proslavila po cijeloj europi te im omogućila internacionalnu karijeru. Radi se o obradi izraelske narodne pjesme na nespretnom engleskom i samo je još jedan dokaz da nikad ne bih trebao raditi kao glazebni urednik, pošto je ovo po meni jedna od njihovih bezveznijih pjesama. Tko bi narod razumio?

Poput ploda incesta napaljenog člana Tutti Fruttija i reklame s KL Eurodoma, grupa "Stil" savršeno prenosi atmosferu ispijanja Pipija na Baćama ranih osamdesetih. Pjesme su, iako barem duplo preduge, uglavnom vesele poskočice s popastim sintisajzerima.

Kao svaka najbolja propaganda, genijalnost "Računajte na nas" je što se kobajage protivi establishmentu, a u isto vrijeme gura duboko u njegovu guzicu. Ali nakon toliko truda da se opravdaju što "sviraju rock", rock je zadnja riječ kojom bi itko opisao Rani Mraz i njihove akustične gitarice! Mislim, tekst je ok, melodije ti odmah uđu u uho (Balašević je talentiran lik), ali svirka im je bože sačuvaj. I onda još beskrajno ponavljanje...

Samo da još izrazim sućut onome tko je na svaku riječ "rock" u refrenu prve pjesme morao odsvirati onaj "rockerski solo" i zbog ukupnih pet sekundi svoje svirke izgubio tko zna koliko sati života.

Mnogi glazbenici provedu cijeli život tražeći svoj vlastiti stil, ali Radmila je od prvog trenutka savršeno utjelovila afektirano piskutanje i jodlanje kaubojskih obrada. Pjesme su vesele, simpatične i kratke, skoro pa ženski pandan romanima Zlatne Serije.

Prošle su 3 godine, a Radmila u istoj košulji, s istom frizurom. Ali pjesme su brže, veselije, i simpatično emancipiranih tekstova. Radmila nije jodlajući manifest, ali se dobro uklapa u društvo snažnih žena ranih 60ih poput Beti Jurković.

Susreo sam se s ovom pločom na nekom forumu davno prije Jugosluha, i još dan danas se uhvatim kako pjevušim "O Lari Lari o". Klasična Radmila!

Osim malo dosadne prve pjesme, ovo je još jedna kolekcija super catchy obrada i kritika na račun nedovoljno dobrih muškaraca.

Iako je očito posrijedi reklama od 30 sekundi razvučena na 2 minute, pohvalno je da je razvučena u pravu, ako baš ne prog-rock, onda barem rock pjesmu, sa solažom i svime. Znajući koliko Time zna biti masturbatorski pretenciozan, tim više mi je simpatično da su započeli karijeru s nečim ovako smiješno komercijalnim.

Iskreno, očekivao sam malo više tuge od slijepog sevdahlije. Kad ono, osim prve naricaljke, sve neke vesele (koliko sevdah dopušta) teme, lijepo Trebinje, lijepe cure... vrhunac je najveselija pjesma na ploči u kojoj se majka i kćer skrivaju od lopova. Gledao sam ja Panic Room, i nije bio tako bezbrižan!

Pa se ti zamjeri Ibrici Jusiću - ne da će napisati pjesmu o tome, nego će i cijeli omot ploče posvetiti nepravdi koju si nanio ne pustivši mu psa u hotel. Očekivao sam od Ibrice da bude puuuuno dosadniji od ovoga. Kad ono! Donekle interesantne teme! Ugodne melodije! Raznoliki aranžmani, koliko, eh, Ibričin izričaj dopušta.

Nisu li ljudi koje prezireš zapravo ljudi na koje si ljubomoran jer bare više pičoka dnevno nego što će cijeli tvoj alternativni rock bend u životu? Nisam bio siguran što mislim o Herojima, ali kupili su me s onim "Jesi li rekla drugaricama?".

Maaaalo suptilnija sprdnja nego na prvom singlu, ovaj put na račun kvartovskih frajera i fizike - Heroji su bogme birali raznovrsne mete. Glazbeno i dalje super, iako malo manje prepoznatljivo, a malo više generični garažni rock.

Sekstet opernih pjevača izvodi narodne pjesme koje nisu bogzna što (dapače, sve 4 imaju možda jednu i pol melodiju među sobom), niti im je izvedba i po čemu posebna (svi pjevaju uglas s pratnjom gitare). Za starogradske kriterije, može proći.

Više magijski napjevi nego pjesme. Harmonika s jedne strane drži beksrajno dugo basove, a s druge neprestano solira, dok pjevač pjeva jednu te istu melodiju rastežući slogove koliko može. Glazba za slušati u 3 ujutro na samrtnoj postelji.

Čini se da je Ivo Robić bio platonski ideal šlagerima od 50-ih do danas, pa i Jakšićeva didaktička "Čuvajte ljubav" zvuči kao preslika "Samo jednom se ljubi". Srećom, "Marinika" je razigrana obrada ruske/rumunjske pjesme sa zaraznom melodijom i suludom premisom da se netko zove Marinika.

Koliko god nisam neki fan prog rocka, muškog falseta i slovenskog jezika, Srcu se mora priznati da su na samom vrhu bendova koji prakticiraju svo troje.

Da je Tereza kronično dramatična može se čuti čak i u twistu (valjda je u zakonu 60-ih bilo da svaki građanin Jugoslavije mora snimiti generični twist), kada zavapi umirućim glasom "Saaaadaaaa je vrijeeeemeee za twiiiiiiist". Pjesma je grozna, kao i iritantni "Renato". Kontra veselih moraju biti i dvije lagane, ugodno zaboravljive balade.

Sasvim solidna narodna muzika preokupirana agronomijom i djevojkama. Najviše mi se sviđa kad je Dušanov glas u prvom planu, s jedva čujnim harmonikama u pozadini ("Kad u jesen lišće žuti"). Najmanje mi se sviđa kad violina pogodi neku visoku frekvenciju koja me bode u mozak ("S one strane Lipovice"), ali i to je intrigantno na svoj način. Pohvale i na sjajnom čobanskom eufemizmu: "Ajde, Rado, da spojimo stado". Nažalost, ovakva vrsta muzike mi funkcionira dok ima neku mistiku oko sebe, pa je bolja što je manje slušam ili obraćam pažnju na sadržaj.

Sedamnaestogodišnji Dušan Vlačo prvi je Jugoslaven i jedna od stotinjak osoba na svijetu s presađenim srcem. Transplatacija se uopće počela izvoditi prije nepunu godinu i većina pacijenata ne poživi duže od 3 mjeseca. Pa kako se ne bi Jugoton smilovao i poklonio Dušku snimanje pjesme u pratnji lokalnog benda (koji se sigurno neće pobuniti da dobiju B-stranu). Svi imaju Beatles frizure 5 godina stare, jer u Jugu sve stiže s 5 godina zakašnjenja.

Koliko je Duško zaista sudjelovao u ovim pjesmama, teško je reći, jer su pjevanje i većinu instrumenata odradili Bitnici. Sve skupa zvuči kao tužna kombinacija Mamas & Papasa i Indeksa. Pohvaljujem odabir teme jer sam slab na pjesme koje opjevavaju konkretne povijesne događaje. Tekst se povremeno trudi biti poetičniji nego što uspjeva ("na dohvat ruke koja jedva čeka da se spusti na tle zemljinog suseda"), ali to je možda suvišna kritika za autore koji su još u srednjoj školi.

Bitnici više ploča nisu snimili, Duško je umro 4 godine kasnije, a do tada su posljednji koraci na mjesecu već odavno bili odšetani.